Slijeđenje Allahove upute jedini je lijek protiv depresije...

Hatib: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allaha je objavio: Onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesrećan biti. A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepa oživjeti. (Ta-ha, 124.)

Živimo u vremenu nevjerovatnih paradoksa. S jedne strane, čovjek modernog doba postigao je nezapamćene rezultate na naučno-tehnološkom planu, ostvarivši podvige koji su dostojni svakog divljenja. S druge pak strane, i pored svekolikog naučno-tehnološkog napretka, moderno društvo izloženo je raznoraznim pošastima i bolestima za koje, i pored svih napora i uloženih sredstava, ne može da pronađe lijek i adekvatnu zaštitu. Moderni čovjek nikako da ostvari sreću za kojom čezne, niti da postigne željenu sigurnost i blagostanje. Jedna od bolesti s kojom se moderno društvo hrve, jeste i depresija. Smatra se da je depresija trenutno problem broj dva, kada se radi o isključivo ženskoj populaciji, a kod ukupne populacije zauzima visoko četvrto mjesto. Statistički podaci govore da 31% stanovništva u Americi i Evropi boluje od ove opake bolesti. Prema procjeni Svjetske zdravstvene organizacije depresija će do 2020. godine, postat drugi zdravstveni problem, a s obzirom na samo žensku populaciju, zdravstveni problem broj jedan u svijetu.

Šta je depresija?

U medicinskoj literaturi depresija se definira kao: “Emocionalno stanje označeno velikom tugom i zlim slutnjama, osjećanjem subjektivne bezvrijednosti i krivnje, izbjegavanjem drugih i povlačenjem u sebe, nesanicom, gubljenjem apetita i sl.” Pošto se struka odredila i po pitanju uzroka depresije i ponudila određenu vrstu terapije o kojima ovdje neće biti riječi, vrlo je važno tretirati ovu bolest i kroz prizmu islama. Između ostalog, i zbog toga što na tu bolest nisu imuni ni oni koji se deklarišu kao vjernici. Prije toga potrebno je ukazati na neke bitne odlike modernog društva koje zapravo upućuju na simptome depresije. Ono što se da primijetiti golim okom, jeste da savremno društvo tumara kroz život poput pijanca, smije se poput čovjeka bez pameti i bježi od života poput progonjenog čovjeka. Moderni čovjek ima problem sa samim sobom, i taj problem nije fizičke, već psihičke, duhovne prirode. Suština ovog problema jeste u tome što depresivan čovjek proživljava duševnu krizu i osjeća težak duševni pad koji mu oduzima volju za životom, bez obzira na status koji ima u društvu. Takvi ljudi bi najviše voljeli da prespavaju ostatak života. Depresivni ljudi osjećaju da su iznad njih crni oblaci koji liju kišu brige i tuge. Zanimljivo je da se Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u jednoj svojoj dovi koju je često učio, utjecao Allahu, upravo od brige i tuge. Ta dova glasi: “Gospodaru moj, utječem Ti se od brige i tuge, od nemoći i lijenosti, od kukavičluka i škrtosti, od toga da me dug savlada i da me ljudi nadvladaju i pokore!” (Buharija i Muslim)

Uzroci depresije po islamskom učenju

Sa stanovišta islama, osnovni uzrok depresije jeste okretanje od Allahove upute. To je najbolje opisano u kur’anskom ajetu koji je citiran na početku hutbe u kojem se kaže da će onaj ko okrene glavu od Allahove Knjige, teškim životom živjeti. Riječ dank ( ضنكاً ) koja je upotrebljena u ajetu, svojim značenjem obuhvata brigu, tugu, tjeskobu, i svekoliko duhovno siromaštvo i unutrašnju prazninu. To znači da društveni status, bogatstvo, moć i utjecaj, nisu sami po sebi zaštitni faktori od depresije. Ovu kur’ansku istinu potvrđuje i naša stvarnost. Zvuči paradoksalno, ali je istinito, da je depresija uveliko prisutna u tzv. elitnim skupinama iz svijeta politike, sporta i općenito show-biznisa. Zašto je to tako i je li moguće da onaj ko posjeduje bogatstvo, vlast, moć, ugled, padne u depresiju, da se osjeća beznadežno, i da svoju tugu, potištenost i strahove pokušava odagnati drogom, alkoholom, orgijanjem, bježanjem od života i, često puta, suicidom? Naravno da je moguće, jer život je Allahov dar. Allah je stvorio čovjeka i poklonio mu život, i tajne života se mogu saznati i njegove riznice otključati samo ključevima koje je Gospodar života i smrti odredio. U tom smislu je i hadis koji prenosi Ukbe ibn Amir u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada Allah podari čovjeku bogatstvo i izobilje, a on ostane isti griješnik kakav je i bio, znajte da je to istidradž – odgađanje kazne sve dok taj potpuno ne zaboravi na pokajanje i ne osjeti se neovisnim, da bi onda iskusio bolnu kaznu.” (Ahmed) Zatim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio ajet: I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kada bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili. (El-En’am, 44.) Da bi bila jasnija poruka ovog ajeta, može se postaviti hipotetičko pitanje: ako bi nam neko ponudio dolinu zlata, a nakon toga rekao da će nas, kada to silno blago uzmemo, ubiti, da li bi pristali na ponudu? Naravno da ne bi. Dakle, nema sreće i zadovoljstva u bogatstvu čiji kraj je džehennemska vatra. Možda će neko upitati: ako je glavni uzrok depresije nevjerstvo, zašto onda i mnogi muslimani danas zapadaju u depresiju? Što se tiče muslimana, oni su skloni takvim stanjima, prije svega jer su ljudi, a kako Kur’an kaže čovjek je stvoren slabim. Drugi uzrok depresije jeste činjenica da mnogi muslimani ne koriste blagodat upute koju im je Allah podario, ni kao preventivu ni kao lijek. Uzaludno je čovjeku, kojem su ljekari dijagnosticirali karcinom i propisali mu terapiju kojom ga može blagovremeno otklonuti i anulirati, ako on ne koristi tu terapiju ili je ne koristi redovno i kako je propisano.

Besposličarenje ubija

Na depresivnost posebno utječe dokolica i besposličarenje. I ono što nikako ne bi smjelo da se nađe kod iskrenih vjernika, jesu dvije stvari: besposličarenje, jer je vrijeme blagodat za koju će čovjek polagati račun na Sudnjem danu, i gubljenje nade u Allahovu milost, jer, kako nas Kur’an uči: ...samo nevjernici očajavaju i gube nadu u Allahovu milost. Kad je riječ o nezauzetosti, onda se može govoriti o nezauzetosti srca, tijela i razuma. Najgora je nezauzetost srca i razuma ili kako se to u narodu kaže, “puštanje mozga na pašu”. Posljedice takve nezauzetosti mogu biti katastrofalne, što potvrđuju i riječi nevjernika koji će, kada ih meleki upitaju šta ih je odvelo u vatru, između ostalog, kazati: Da smo slušali i razmišljali, ne bismo među stanovnicima džehennema u ognju bili. (El-Mulk, 10.)

S kim si, takav si

Sljedeći uzrok depresije je loše društvo. Koliko društvo može utjecati na čovjeka, svjedoči hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Čovjek je u vjeri svoga prijatelja.” Ako je to društvo loše, sigurno će te odvesti u zagrljaj smrtonosnih grijeha, a samo jedna u nizu posljedica takvog života, jeste i depresija. Nažalost, u današnjem sekularistčkom i bezbožničkom miljeu, malo je onih koji se mogu sačuvati depresije, jer u odvraćanju od Pravog puta, ne učestvuju samo loši prijatelji, već i roditelji, učitelji, profesori, političari i kulturni radnici. Jednom riječju, naše generacije se sistematski odvode u zabludu i svjesno i namjerno im se nudi ono što će ih učiniti nesretnim, depresivnim i što će od njih načiniti i fizičke i duhovne bogalje. Između preventive i liječenja, moderno društvo radije bira liječenje. I kada vlastitoj djeci uništi mladost, život i snove, onda im podiže ustanove za odvikavanje i liječenje od različitih bolesti i ovisnosti. Tako se cijena apsolutne slobode i okretanja od Allahove upute, skupo plaća.

Pravi autoriteti se ne ruše, njih uglavnom nema

Nedostatak istinskog uzora je također jedan od uzroka zapadanja u depresiju. U našem vremenu ljudi su izgubili povjerenje u vođe, u profesore, u ljekare, direktore i šefove, jer malo je ljudi iz spomenutih elita koji su čestiti i bogobojazni i koji poštuje čovjeka kao ličnost. Danas je čovjek prepušten sam sebi i ako nije na nekoj funkciji, nema para i jake veze, živjet će obespravljen i odbačen, a sam će se osjećati bezvrijedno i zapast će u krizu i depresiju. U savremenom društvu, pohlepa i egoizam dominiraju ljudskim životima. Većina ljudi se školuje, radi i žrtvuje, samo da bi ostvarili lični interes, i ne biraju sredstva do tog cilja. Dunjaluk i njegove blagodati, umjesto da budu sredstvo, postali su sami sebi svrha i jedini cilj u ljudskom životu. Tako je sa prosvjetom i obrazovanjem, sa politikom, ekonomijom i zdravstvom, pa čak i sa vjerom i kulturom. Životna deviza je: uzmi mi čast, dostojanstvo i vjeru, samo mi poziciju i funkciju ne diraj. U takvom ambijentu teško je afirmirati istinske vrijednosti i rad za opće dobro, iako svi, kad zauzmu svoje pozicije, govore u ime općeg dobra i općih interesa, a dok to čine, njihovo licemjerstvo, ne samo da se može primijetiti, već se može rukom opipati. Oni koji istinski vjeruju u Allaha, ne bi smjeli tako rezonovati i raditi. U ostvarivanju općeg interesa, općeg dobra i prosperiteta u društvu, iskreni vjernici ne gledaju hoće li biti na čelu ili na začelju karavane, hoće li biti vojnici ili oficiri, ministri ili obični radnici, imami ili džematlije. Njima je važno da pobijedi dobro, istina i pravda, i angažiranost i trud na tom putu njih ispunjava, čini ih sretnim i zadovoljnim. Kada je halifa Omer, r.a., smijenio Halida ibn Velida sa pozicije glavnog komandanta muslimanske vojske u Šamu, Halid je to ovako prokomentirao: “Ja se borim da Allahova riječ bude gornja i na tom putu ću se jednako boriti kao komandant i kao obični vojnik.’’ Zato su hazreti Omer i Halid bili uzori koji nama fale i zbog čijeg nedostatka vlada nered u društvu, ljudi gube nadu u bolje sutra i zapadaju u depresiju.

Pa, bježite Allahu...