Povodom godišnjice zločina nad muslimanima Gaze

Čekajući Omera i Salahudina

Hatib: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Ebu Umame El-Bahili prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Neprestano će u mom umetu biti skupina koja će biti na istini i koja će pobjeđivati svoje neprijatelje. Neće im naškoditi oni koji im se suprotave, osim što će biti izloženi drugim vrstama iskušenja, sve dok ne dođe Allahova odredba, a oni postojani na istini. Upitali su: ‘’A gdje će biti ta skupina, Allahov Poslaniče? Odgovorio je: ‘’U Bejtul-Makdisu i njegovoj okolini.’’ (Ahmed i Taberani)

U toku pripremanja ove hutbe Izraelska okupatorska vojska ponovo je grantirala muslimanska naselja u Palestini, odnosno u Gazi, nastavljajući tako svoj krvavi pir koji je započela terorističkim napadima, masakrima i zločinom, davne 1948. godine, minulog stoljeća, kada se, pod pokroviteljstvom Engleske, u svetoj zemlji Palestini, zemlji poslaničkog nasljeđa: Objave, tevhida i čistog monoteizma, rodilo nedonošće kojem su dali ime Izrael.

Stravični prizori jednog genocida u kontinuitetu

Nigdje se, kao na primjeru Kudsa i odnosa prema njemu i onima koji u njemu žive, ne može sagledavati suština judaizma, kršćanstva i islama, i civilizacija koje su iz njih proistekle. To je egzemplar iz kojeg se reflektira ukupan odnos tih civilizacija prema životu općenitu, a njihov odnos prema drugom i drugačijem, posebno. Kad je riječ o judaističkoj i kršćanskoj civilizaciji, bez imalo pretjerivanja možemo ustvrditi, na osnovu Kudsa kao egzemplarnog primjera, da one, nažalost, imaju genocidnu podlogu i da su protkane rasističo-šovinističkim idejama i varvarskom praksom. Mnoštvo je primjera koji to potvrđuju i njih ne treba posmatrati odvojeno, selektvino, već kao jedan genocid koji se dešava u kontinuitetu, a njegove slike i vijesti o njemu liče ko’ jaje jajetu, svejedno desio se ili dešavao se u Kudsu, Iraku, Afganistanu, Bosni i Hercegovini, Čečeniji, ili nekoj drugoj muslimanskoj zemlji.

Uistinu jednako krvavo i stravično zvuče i izgledaju vijesti i slike zločina od prije dvije godine u Gazi, kao i one iz Iraka i Afganistana, o pokolju i masakru nad civilima, o logorima smrti, o silovanju hiljade muslimanki, o ubijanju djece, o mučenju i progonima, i istim takvim zločinima u Bosni i Hercegovini od prije petnaestak godina, kao i one vijesti i slike iz krstaških pohoda u XI i inkvizicije u XV stoljeću, zatim, one iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, iz Der Jasina, Kudsa, Gaze, Taberije, Kalkilije, Kufr Kasima, Sabre i Šatile. Pošto smo zločine judeo-kršćanskog saveza novijeg datuma gledali, slušali i osjetili na vlastitoj koži, navest ćemo samo neke primjere iz bliže i dalje prošlosti kao potvrdu te sličnosti i kontinuiteta zločina. Javljajući o pokolju koji su davne 1982. godine zajedno izvršili židovi i kršćani nad muslimanima u izbjegličkim kampovima u Sabri i Šatili, Londonski radio je objavio: ‘’Desničarske snage u Bejrutu ubile su na stotine ljudi i žena u dva palestinska kampa u južnom dijelu grada. Buldožeri su zidine kuća nabacali na leševe da bi ih sakrili, a naš izvještač javlja da je vidio ubijene ljude na ulicama i u kućama u kojima su tijela mrtvih muškaraca, žena, djece i majki s bebama u naručju.’’ A krstaški genocid u Kudsu 1099. godine, svećenik Rajmond Dadžil, ovako je opisao: ‘’Dogodilo se pravo čudo kada su naši kršćani osvojili zidine Jerusalema i njegova utvrđenja. Nekim Arapima su odsjekli glave, nekima su rasporili trbuhe, neke od njih su bacili sa vrha zidina, a mnoge su spalili na lomači. Nisu se naši ‘’pobožni’’ kršćani zadovoljili time, već su održali sastanak na kojem su odlučili poubijati sve stanovnike Jerusalema, i to ne samo muslimane i židove, već i kršćane koji su se na bilo koji način protivili tom zvjerstvu. I za osam dana likvidirali su 60 000 ljudi, nepoštedivši ni djecu, ni žene, ni starce.’’ (Gustav Lebon, Civilizacija Arapa, 144. str.) Ovoj krvavoj zločinačkoj slici treba svakako pridodati i nedavnu izjavu pape Benedikta XVI koji je u svojoj poruci u povodu 44. svjetskog dana mira Katoličke crkve, koji se obilježava 1. januara 2011., rugajući se svim muslimanima i njihovim žrtvama od Palestine do Bosne, izjavio: 'Trenutno su kršćani vjerska skupina koja pati najviše zbog progona motiviranih religijom.’ Samo naivni i neupućeni mogu biti iznenađeni ovom Papinom izjavom, jer, upravo su pape poput Bendikta XVI i pokretali ‘’svete’’ krstaške ratove i bili ideolozi najvećih zločina u povijesti ljudskog roda. A kakav je bio odnos muslimana kao pobjednika i osvajača, prema poraženim narodima, prije svega u Kudsu? Namjerno nećemo spominjati muslimanske izvore koji o tome govore, već ćemo se ponovo pozvati na gore spomenutog svećenika Rajmonda, koji je ovako opisao osvajanje (čitaj - oslobađanje) Kudsa od strane muslimana u vrijeme Salahudina Ejjubija: ‘’Nije želio Salahudin da kršćanima učini ono što su kršćani prije toga učinili muslimanima, mučeći ih i ubijajući do istrebljenja, već se zadovoljio neznatnom džizijom (porezom) i zabranio je da se pljačka imovina kršćana.’’

Omerov dokument – simbol islamske tolerancije

Osim ovog svjedočenja, važno je ovdje, dok pišemo o Kudsu i njegovoj sudbini, sjetiti se jednog dokumenta koji je u sebi sublimirao osnovne postulate vjere islama i islamske civilizacije, a koji određuju ponašanje muslimana prema nemuslimanima, odnosno prema svim građanima islamske države. Taj dokument je poznat kao Omerov dokument ili Omerova garancija, i on od početka do kraja svjedoči duboku povezanost islamske civilizacije sa svetim nasljeđem Allahovih poslanika: Ibrahima, Ishaka, Ismaila, Davuda, Sulejmana, Zekerijaa, Jahjaa, Isaa a.s. i njegove časne majke Merjeme, i svjedoči da je to nasljeđe poteklo sa istog, Božanskog, izvora, i da su muslimani jedini autentični i prirodni nasljednici i čuvari tog nasljeđa. Evo tog dokumenta: ‘’U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ovo je garancija i obećanje koje je Allahov rob, Omer ibn el-Hattab, vođa pravovjernih, dao stanovnicima Kudsa. Dao im je sigurnost i garanciju u pogledu njihovih života, imetaka, crkava i križeva. Njihove crkve muslimani ne smiju nastanjivati, niti ih rušiti, niti se od njih i njihovog zemljišta smije nešto oduzeti i umanjiti, kao ni od njihovih privatnih posjeda. Stanovnici Kudsa ne smiju se prisiljavati da napuste svoju vjeru niti im se smije bilo kakva šteta učiniti. Stanovnici Kudsa obavezuju se na plaćanje džizije kao i stanovnici drugih gradova, a ako neko želi dobrovoljno napustiti Kuds, on to može učiniti i sa sobom ponijeti svoj imetak i vjerske relikvije, a mi im garantiramo bezbjedno napuštanje grada. Ovaj dokument je jamstvo od Allaha, Njegovog Poslanika, muslimanskih vođa i svih muslimana, ukoliko stanovnici Kudsa plate džiziju na koju su s obavezali. Svjedoci ove garancije su: Halid ibn Velid, Amr ibn As, Abdurahman ibn Avf i Muavija ibn Ebi Sufjan.’’ Ovaj Omerov dokument potvrda je islamske tolerancije, poštivanja ljudskih prava i sloboda, i čuvanja tuđih: života, vjere, časti i imetka. Blagodati tog dokumenta i njegovih zaključaka, u praksi su kušali i osjetili i kršćani i židovi, a posebno židovi koji su bili izloženi stalnim progonima i pogromima od strane kršćana. Vrhunac tih pogroma židovi su doživjeli u vrijeme zločinca Hitlera, jer tada nije bilo ni Omera, ni Salahudina, ni sultana Mehmeda Fatiha, niti jake islamske države da ih uzme u zaštitu, a da je postojala takva država, bez sumnje bi ih zaštitila i prihvatila u svoje okrilje. No i pored toga, židovi i njihova cionistička vlada, evo već više...