Definicije borbe za Republiku Bosnu i Hercegovinu (2. dio)

Vratiti BiH iz područja dogovora u područje prava

Dejtonske institucije u koje se delegira volja entiteta nisu institucije države, nego unije država. Agencije, uprave i direkcije koje preuzimaju nadležnosti ministarstava, institucija monetarne i fiskalne politike sa nivoa države a zadržavaju ih na nivou entiteta, nisu organi države nego unije država - kakve imaju, npr., Francuska, Njemačka i druge države koje se mogu udruživati ali i razdruživati kroz organe EU.

Piše: Sven Rustempašić, Sarajevo, 7.11.2010.

Najviši status kojeg jednom narodu daje ustavno pravo, je ustavni narod (spomenut u ustavu). A konstitutivnost naroda, u svijetu je nepoznata; ovdje je to dizanje naroda iznad građanina i teritorijaliziranje duhovnosti uvedeno da BiH podijele na osnovu srpske autokefalne svetosavske dogme teritorijalizirane duhovnosti “narodne države” i sestrinske hrvatske rimokatoličke dogme teritorijalizirane duhovnosti cuius regio, eius religio (čija je regija/država, toga je i religija, i vice versa) – koje nemaju nikakvog uporišta u Povelji UN i Internacionalnom pravu. Konstitutivnost naroda na teritoriji BiH, kao i drastičniji ekskluzivitet religija-narod-teritorija-država zacrtan u Aneksu 4 u formi Republike srpske (RS) i dodatno zahtijevan u formi 'Hrvatske Republike Herceg-Bosne' ili njenih varijanti poput hrvatske federalne jedinice ili hrvatskih kantona, služe da građani RBiH ove dvije dogme - primjenom kojih bi se raspale skoro sve evropske i svjetske države - prihvate u globalu i nastave sudjelovati u podjeli BiH, jer je princip da je opći interes vrhovni državni interes, Aneksom 4 zadržan na nivou “srpskog entiteta”, čime se RS potvrđuje kao srpska država unutar koje i samo prema odluci koje, nesrbi mogu eventualno dobiti minimum zvani ljudska prava ili optimum zvani građanska prava. U oba slučaja, Aneksom 4 je nesrbima čak i nadanje tom dobitku, ubijeno. Jedan od dokaza da je Dejtonski ustav (Aneks 4) nametnuo svetosavsku “narodnu državu”, a kriminalno odbacio princip Univerzalnosti građanstva kao nadnarodnu kategoriju prema Povelji UN, je u stalnom insistiranju na pristanak RS na drugačija ustavna rješenja - premda se pravo RS na učešće u pregovorima i uvjetovanje ustavnih rješenja može lagano osporiti jer su, uz njenu začetnu ilegalnost, i ona i 'Dejton' osuđeni na Svjetskom sudu i u rezolucijama Savjeta sigurnosti UN (kao rezultat agresije i genocida), te da se od strane kojoj se sudi i presudi, ne traži suglasnost za pravni sistem po kojemu joj se sudilo i presudilo, a prema kojemu ona, Republika srpska, ne može niti postojati. Nije na odmet spomenuti da su najniže adrese sa kojima Sarajevo treba razgovarati, Zagreb i Beograd, a jedina ispravna adresa, East River New York, uz konsultacije u Briselu i Washingtonu.

Država je definirana ustavom, granicama i teritorijima na kojima se taj ustav primjenjuje na način jedinstva podjele vlasti na predstavničku/zakonodavnu (skupština - op. a., sinonimi: parlament, sabor), sudsku (pravosuđe) i izvršnu (predsjednik i vlada sa resornim ministarstvima) – što RS sve ima, sa lokacijom centralnih državnih institucija u Banjaluci. Svaki pokušaj da se zajednica (unija) dvije ili više takvih cjelina – od kojih svaka ima vlastiti ustav i jedinstvo podjele ove tri vlasti - proglasi državom, je bježanje od istine o dejtonskoj uniji BiH. Čuvari 'Dejtona', a time i RS, u strankama koje okupljaju Bošnjake, to često zamagljuju tvrdnjom da je BiH u Dejtonu sačuvala vanjski suverenitet a žrtvovala unutarnji. To je laž, jer je suverenitet po definiciji nedjeljiv – te ako se podjeli na vanjski i unutarnji, žrtvovan je čitav, jer mu je oduzet jedan od tri glavna atributa, nedjeljivost. Uostalom, stalno pljušte dokazi da dejtonska BiH nije država nego tek ad hoc, privremena, nestabilna - i po rušitelje RBiH oportuna - unija sastavljena od jedne države u procesu legalizacije, RS, i deset mini-država (kantona) labavo uvezanih u nestabilnu Federaciju BiH, koja nema niti vanjskog suvereniteta: RS uvelike sklapa internacionalne ugovore, po svijetu otvara predstavništva i angažira lobiste, ucjenom uvjetuje vanjsku politiku BiH, ekskluzivno prima svjetske i susjedne državnike, diplomate, emisare u Banjaluci… Sva priča dejtonskih političara o državnosti, suverenitetu dejtonske BiH, propagandna je laž...