Padaj silo i nepravdo...

HUTBA

Samo što su ti diktatori, zaslijepljeni željom za vlašću i ugledom, u toj omči gledali uže spasa, a u dokazanim neprijateljima muslimana, prijatelje, pa su slušajući njihove naredbe od vlastitog naroda načinili sebi neprijatelja, i na kraju ostali bez ijednog prijatelja.

Hatib: Abdusamed Nasuf Bušatlić

‘’A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade zulumčari! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene.’’ (Kur'an) Ebu Musa el-Eš’ari prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Allah dž.š. daje tiraninu vremena, pa kada odluči da ga kazni niko ga spasiti ne može.’’ (Buharija)

Tunisko događanje naroda

Događanje naroda u Tunisu, koje je obilježeno samospaljivanjem jednog mladića u znak protesta i bunta protiv tiranije, siromaštva i sveopće bijede u kojoj žive Tunižani, i svenarodne demonstracije koje su uslijedile nakon toga, a usljed kojih je svrgnut diktator Zejnu-l-Abidin Ben Ali, postale su ovih dana top-tema u svim svjetskim medijima. Na opće iznenađenje cjelokupne svjetske javnosti, Tunižani su 'preko noći' uspjeli svrgnuti okrutnog diktatora i tiranina koji je 23 godine vladao Tunisom, ali i životima Tunižana.

Za narod Tunisa ta vladavina je trajala čitavu vječnost, jer je bila u znaku tiranije, nasilja, brutalnog gušenja sloboda i svih ljudskih prava, pljačkanja narodne imovine, masovnih hapšenja i likvidacija nevinih ljudi samo zato što su željeli slobodu i život dostojan čovjeka. Diktator Ben Ali je posebno bio okrutan prema vjerskim pravima muslimana, pa je tako od početka svoje vladavine objavio rat islamu i svim islamskim vrijednostima, a svaki vid javnog ispoljavanja islama stavljan je u kontekst fudamentalizma i terorizma.

Tako naprimjer, Tunižani nisu smjeli paliti svijetlo u prvo sabahsko vrijeme, a ako bi se neko usudio da to uradi, odmah je hapšen pod sumnjom da je terorista. U Tunisu su mnoge džamije bile zatvorene, a u nekima, da bi se što više otežao vjerski život muslimana, podne namaz obavljao se samo deset minuta prije ikindije-namaza, tako da su ljudi u tim džamijama praktično spajali dva namaza i klanjali ih skoro u isto vrijeme.

Tuniski faraon posebno se borio protiv hidžaba. U tu svrhu on je, pored ostalih represija, angažirao ljude ''eksperte'' koji su putem sredstava informisanja, posebno televizije, konstantno ubjeđivali Tunižane kako je hidžab samo puki običaj i kako nema nikakve veze sa vjerom i pobožnošću. I kad je riječ o represivnim mjerama protiv hidžaba, Tuniska vlada je bez sumnje bila gora od Francuske, jer Francuzi su donijeli zakon o zabrani hidžaba na fakultetima i ostalim obrazovnim ustanovama, a Ben Ali je u Tunisu bio zabranio hidžab u potpunosti.

Narode moj, sad vas razumijem!

Ali svemu dođe kraj, pa tako i diktaturi i faraonskoj vladavini. Bez obzira koliki stepen dostigla tiranija diktatora, kada Allah odredi njegovu propast niko je spriječiti ne može. To je Allahov zakon koji važi za sve zulumčare. Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Nema ni jednog grijeha zbog kojeg Allah ubrzava kaznu na dunjaluku, pored bolne kazne koja takve čeka na Ahiretu, kao što je tiranija i prekidanje rodbinskih veza.’’ (Ebu Davud, Tirmizi) To potvrđuje i predaja koju je zabilježio Ibn Kesir, a koja govori o veziru Harunu Er-Rešidu i njegovoj sudbini. Naime, halifa Harun Er-Rešid je, pošto je otkrio određene malverzacije od strane svog vezira Jahjaa el-Bermekija, naredio da se on i njegov sin bace u tamnicu. To je posebno teško palo vezirovom sinu, pa je rekao svom ocu: ‘’Oče, zar je moguće da smo poslije onakvog blagostanja i ugleda koji smo uživali na halifinom dvoru, došli u ovako bijedan položaj?!'' Otac mu je odgovorio: ‘’Sinko, vjerovatno nas je stigla kletva i dova nekog kome smo nasilje učinili, a koju je on uputio Allahu u tišini noći žaleći se na naš zulum. Mi smo zaboravili one kojima smo nasilje činili, ali Allah ne zaboravlja.'' (El-bidaje ven-nihaje, X/222). Ben Ali je 23 godine činio neopisiv zulum svom narodu, a zatim je u jednom trenu doživio poniženje i nisu mu mogli pomoći ni policija, ni vojska, ni sve bogatstvo kojim je suvereno upravljao i vladao.

Neposredno nakon svrgavanja, Ben Ali se pojavio na državnoj televiziji. Oni koji ga nisu poznavali i koji prije toga nisu imali priliku vidjeti njegovo faraonsko lice, nikada u njemu ne bi prepoznali dojučerašnjeg diktatora. Izgledao je poniženo, prestrašeno i izgubljeno. I u takvom bijednom izdanju, posljednji put se obratio svom narodu. Iz njegovog govora ljudi će vjerovatno najviše pamtiti jednu rečenicu...