Borba za opstanak

Svjetionici bošnjačkog ponosa

subota, 22 Mart 2014 u 11:17 sati Bošnjački uspjesi u iseljeništvu treba da nadahnu Bošnjake u domovini, kako bi se otrgnuli iz mlitavosti i mutavosti, koju nam dejtonski režim nameće kao mjeru opstanka, odnosno, nestanka. Bošnjačka mjera ogleda se u Islamskom centru Rijeka, jer ovo zdanje svjedoči o poduzetnosti i okretnosti bošnjačkog duha, koji u ambijentu slobode postiže najveće rezultate.

fatmirurijecikod

Piše: Fatmir Alispahić

Svaki narod ima izvore svoga napajanja. Nećemo detektovati druge, jer u drugih ima genocidnih tema bez dilema (npr. Njegoš/Andrić i Srbi), ali se hoćemo zapitati – odakle to Bošnjaci crpe snagu svoga opstanka? Doduše, možda Bošnjaci nestaju, a ne opstaju, pa bi se onda trebalo zapitati i – odakle Bošnjaci crpe snagu svoga nestanka? Mnogo je složenih faktora koji preko 130 godina pletu mrežu bošnjačkog nestanka, i nema površnog odgovora na ovaj kontinuitet genocida. Bošnjaci su jedini evropski narod koji se osipa u posljednjih 130 godina, i jedini evropski narod koji je ovog časa izložen sistemskom progonu. Nastavak genocida u Republici Srpskoj, kroz osporavanje prava bošnjačkoj djeci na očuvanje svoga identiteta, ili, islamofobija u Sarajevu, sve su to oblici sistemskih nastojanja da Bošnjaka ne bude. Tim prije treba da nas zanimaju mogućnosti napajanja, snaženja i samoodržanja bošnjačkog identiteta. Kako ni jedan identitet na svijetu, od nogometnih do nacionalnih, nije statična forma, kako je svaki identitet podložan gradnji i razgradnji, tako je bjelodana činjenica da se o identitetima brine institucionalna briga. Nema identiteta samog od sebe! U Bošnjaka je ta briga svedena na minimum, pa i ispod same nule, time što su mnoge bošnjačke institucije, korupcijom i kompleksima, upregnute u zapregu bošnjačkog (samo)uništenja. Genocidni Popis iz 2013. na najbolji je način posvjedočio kako navodne bošnjačke adrese mogu biti sevep bošnjačke propasti. Turska im pošalje para, oni mlatnu pare, a Turska, ta srpska mati, vanbračnom djetetu raščisti prostor u Bosni. Zeleni smo mi za ove matematike. Svejedno, hoćemo potcrtati kako u Bošnjaka i ono što je nominalno bošnjačko može djelovati kao antibošnjačko, u znanju ili u neznanju, svejedno je. Zato su nam važna ostrva bošnjačkog ponosa i uzdizanja, kako bismo tu sumnju u sebe, taj defetizam, demantirali pozitivnim primjerima – da kod nas ne mora baš sve biti podložno prodaji, izdaji, mutavosti i izgubljenosti. Siguran sam da ima mnogo Bošnjaka koji čeznu da ugledaju znakove koji će ga uzdići i napojiti ponosom, čvrstinom i vjerom u sebe. Mogli bismo otvoriti raspravu o tome – šta sve može biti izvor bošnjačke energije. Od Ahdname sultana Mehmeda Fatiha, prvog evropskog dokumenta o ljudskim pravima, kojim se garantira sloboda kršćanima, do Rezolucija bošnjačkih prvaka iz 1941. godine, prvog antifašističkog dokumenta u Evropi, kojim predstavnici jednog okupiranog naroda od fašističkih vlasti traže prava za svoje komšije – Bošnjaci ispisuju vertikalu civilizacijske uzoritosti. Stotine su razloga zbog kojih Bošnjaci trebaju biti najponosniji narod u Evropi, ali su stotine dokaza da su Bošnjaci danas najponiženiji narod u Evropi. Ove razloge treba konfrontirati, ponosom razbijati poniženost, treba uspravljati kičmu, kročiti uzdignuta čela, upravo u ime afirmacije univerzalnih vrijednosti koje su ugrađene u bošnjačko historijsko iskustvo. Razumljivo je zašto su svi režimi nad Bošnjacima težili da prikriju bošnjačku civilizacijsku superiornost – jer bi to otkrilo razlike i nametnulo obaveze – ali, nije prihvatljivo što je bošnjačka inteligencija prihvatila epizodnu ulogu struktuiranju bošnjačkog života. To treba mijenjati, u svojoj avliji, za svoj račun, tako što će se konačno početi afirmirati sve one tačke identiteta u ime kojih Bošnjaci trebaju imati mnogo više odvažnosti i odlučnosti nego što imaju danas. Kad govorimo o podsticajnim „tačkama identiteta", onda mislimo na mnoštvo znakova koji nas mogu energetski ojačati i učvrstiti u bošnjačkom ponosu. Ko ima mogućnost, i volju, mogao bi, recimo, posjetiti Islamski centar u Rijeci. Imao sam priliku, elhamdulilah, da posjetim ovu bošnjačku ljepotu u Rijeci. U kongresnoj sali Islamskog centra su Vijeće bošnjačke nacionalne manjine za Grad Rijeku i Medžlis Islamske zajednice Rijeka, sa udrugom mladih Bošnjaka, upriličili obilježavanje Dana nezavisnosti BiH, na kome smo se obratili saborski zastupnik Nedžad Hodžić i ja. Tada sam vidio, i osjetio, ovo što sad pripovijedam.

Munare kao nebeske česme

Kad staneš na plato Islamskog centra Rijeka osjetit ćeš se – baška. Na tom platou, ispred lukova te fantastične riječke džamije, sa pogledom koji puca iznad Rijeke, ima jedno energetsko polje koje ne može a da se ne osjeti. Nije za poređenja, ali jeste za pomena - znaju hadžije kakav je osjećaj kad prvi put ugledaš Kabu, i poslije, kad god ugledaš Kabu; nema fizičkog objašnjenja te Energije koja ti se salije dušom. Jedinstven je taj osjećaj, neusporediv. Pred riječkom džamijom, i unutar nje, ima nešto posebno. Ne možeš a da ne zapaziš tu mijenu u svome krvotoku, srce zdravije radi, pluća su otvorenija, u njima je više zraka, u očima su se izoštrile boje, dogodilo se nešto što se insanu rijetko događa. Takvi procesi, nadiranja nove energije, otvaraju se pri velikim događajima u životu, k'o kad ti se rodi dijete, kad je neki golem mubareć. Kako objasniti da u Rijeci, s kojom nemaš ništa, u kojoj si bio ili nisi bio, osjetiš tu hemiju koja te se debelo tiče. Iako znaš da nemaš nikakve veze sa Rijekom, i znaš da je ova riječka džamija samo jedna posebna i lijepa džamija, ipak, baš tu, tvoja bošnjačka duša, i tvoje bošnjačko tijelo, preuzimaju neke signale koji ne pripadaju svakodnevnici, već su – baška. Zar može arhitektura proizvesti takav efekat? Vjerovatno može, ima lijepih građevina, od kojih zastaje dah, što se 'no kaže. Ali, taj osjećaj pred riječkom džamijom više je od arhitekture, više od građevine i više od ljudskih ruku. Zašto? Zato što iza te ljepote stoji ime bošnjačkog naroda!

Ako si ikoliko Bošnjak, ne možeš biti izvan tog osjećaja ponosa – da je tvoj narod uspio napraviti takvu ljepotu, i da ta ljepota svjedoči baš o tvom narodu, baš o tebi, jer ti dolaziš iz te ljepote i ti odlaziš u tu ljepotu, ti si dio te riječke džamije, kao Bošnjak, kao musliman. Taj osjećaj je filigranisan činjenicom da si prevalio put do Rijeke, a na tom putu nije bila tvoja zemlja, bila je to Hrvatska, sa svojim lijepim srednjeevropskim, kršćanskim predjelima; u daljini, preko Gorskog kotara, vide se sela, a selima predsjedavaju male, draguljaste crkve, nema tu političara, nema ovog i onog vremena, imaju crkve, nadvremene i nadmoćne u toj prolaznosti, kao što je Svevišnji iznad svih i iznad svega. Zato je susret sa džamijom direktniji, kao susret žednog sa vodom, a kako je rijeka džamija, vele, najljepša džamija na Balkanu, onda taj susret nosi posebne emotivne naboje. U nekoj umanjenoj varijanti, Bošnjak ovaj osjećaj ponese kad god putuje genocidnim pustinjama Republike Srpske, pa onda u Kozarcu ugleda munare kao kompase, svjetionike, kao nebeske česme. Razlika je u tome što je na prostoru genocidnog kantona Republika Srpska bilo stotine i stotine džamija koje su porušene u ime „Srebrenice nad Bošnjacima", dok u ovim krajevima Republike Hrvatske nikad nije bilo džamija, pa kad izbehara džamija u Rijeci, onda je to podjednako i novi znak riječkog, i novi znak bošnjačkog identiteta. Pretežito kršćanski grad, kakav je Rijeka, koji ima takvu širinu, i snagu, da bošnjačkoj manjini obezbijedi velelijepni prostor za Islamski centar, takav grad se treba uvažavati kao paradigma evropske civiliziranosti. Nije šala useliti u svoj grad tako lijepu građevinu, koja arhitekturom, pozicijom, tom čudnovatom hemijom, zasjenjuje, ili nadopunjuje, mnoge druge, pa i one starosjedilačke. Riječka je džamija prevazišla džamijske i muslimanske okvire, i postala turistička atrakcija, kao što je to i Opera u Sidneju, recimo, ili nacionalni stadion u Parizu, gdje dolaze turisti da se fotografišu... Jer biti u Rijeci, a ne obići džamiju, isto je što biti u Rijeci, a ne vidjeti Rijeku, i ono riječko korzo sa nizom velelijepnih građevina. Islamski centar u Rijeci, zapravo je, nadmašio bošnjačke potencijale u ovom gradu, iako o njima svjedoči. Kako? Islamski centar je postao više riječki, nego bošnjački, na obostrano zadovoljstvo i blagodat.

Evo, uporedimo Rijeku, koja danas ima taj spomenik svoje multikulturalnosti, sa Ljubljanom, u kojoj su pravljene razne svinjarije kako bi se Bošnjacima osporilo pravo na izgradnju džamije, pa ćemo vidjeti koliko se Ljubljana uopće može smatrati metropolom, a koliko je suštinski tek balkanoidna palanka inficirana šovinizmom i primitivizmom. Nebo koje se udiše na platou riječke džamije saobrazno je sa širinom duhovnog ambijenta u Rijeci, u kojemu podizanje džamija ima dimenziju vrline i samopotvrđivanja snage. Jer, grad koji ima snagu da prihvati velelijepnu bogomolju svojih preko 5.000 sugrađana, a na prostoru Županije ukupno 12.000, takav grad zapravo potvrđuje stabilnost i postojanost svoga identiteta. Šta bi, onda, bila slabost? Pa upravo ovo što se događalo u Ljubljani, ovo što se događa u krajevima sa srpskom većinom, ono što se događa u Livnu, gdje se potpisivala sramna peticija protiv obnove porušene džamije. Sve su to deklaracije slabosti i seljakluka. Rijeka je sa izgradnjom Islamskog centra posvjedočila superiornost u odnosu na desničarske trendove u Evropi, a posebno u odnosu na balkanske pomame zatvaranja - čime je uspostavila jednu novu vrijednost u interkonfesionalnim relacijama. To možda iz Rijeke ne izgleda tako, jer je u Rijeci prirodno to što se dogodilo, ali, kad stvari posmatrate iz sarajevskog islamofobičnog ambijenta, gdje dejtonski mediji kritikuju obnovu porušenih džamija, onda morate sa divljenjem doživljavati jedan društveni prostor koji ne boluje takve bolesti. Daleko od toga da izgradnja Islamskog centra u Rijeci nije imala svoje protivnike, svoje teškoće, i da danas nema nekih problema (npr. izgradnja pristupačnijeg puta do Centra), ali, sve su to bile i ostale marginalije u odnosu na pravilo, a pravilo je da Rijeci godi, da Rijeku upotpunjuje, da Rijeku krasi jedna od najljepših sakralnih građevina u Evropi. A kad saznate da će se zasebne džamije graditi, odnosno proširivati u Umagu i u Puli, i to na ekskluzivnim lokacijama, onda shvatite da u toj Istri ima što u drugih nema. Baška je.

Građevine bošnjačkog jedinstva

Toliko o Rijeci i Riječanima. A sad o nama. Mogla je Rijeka biti koliko god hoćeš otvorena, i napredna, ali, da nije bilo Bošnjaka koji tu otvorenost mogu iščitati, i u njoj se naći, ne bi bilo ništa od Islamskog centra u Rijeci. Zato je ova fantastična fizička građevina zapravo duhovni spomenik bošnjačke pameti, visprenosti, požrtvovanosti i jedinstva. Nije svih 5.000 riječkih Bošnjaka upiralo u ovaj san, zasanjan još 60-tih godina, da u Rijeci bude džamija, mnogo je manje Bošnjaka stajalo iza te ideje, ali, time je značajnija njihova poruka svima nama – šta može uraditi, i kakve građevine može podići bošnjačko jedinstvo. Isto vrijedi i za Bošnjake koji podižu Islamsku kulturni centar u Grazu, na 12 dunuma zemlje, i za Bošnjake u Grand Rapidsu, koji su izgradili džamiju, i za mnoge druge Bošnjake izvan Bosne i Hercegovine, koji nisu ni brojni, ni finansijski moćni, ali su toliko jedinstveni i usmjereni ka zajedničkom cilju, da takvi bivaju jači od mnogih bošnjačkih gradova, u kojima Bošnjaci danas hodaju k'o guske u magli. Da ne navodimo primjere, da ne imenujemo, ali znamo da mnoge naše sredine, u kojima živi po 50.000 ili po 100.000 Bošnjaka nisu u stanju ni izbliza sagraditi takve spomenike bošnjačkom dostojanstvu, kakve grade manjinski Bošnjaci Rijeke, Graza ili Čikaga.

Bilo bi korisno da se bošnjačka postignuća u iseljeništvu podignu na nivo uzora i upute, da kao inspiracija nadahnu Bošnjake u Bosni i Hercegovini, kako bi se otrgnuli iz mlitavosti i mutavosti koju nam dejtonski režim nameće kao mjeru bošnjačkog opstanka, odnosno, nestanka. Naprotiv, bošnjačka mjera se ogleda u Islamskom centru Rijeka, jer ovo zdanje svjedoči o poduzetnosti i okretnosti bošnjačkog duha, koji u ambijentu slobode postiže najveće rezultate. A zašto tih rezultata nema u Bosni i Hercegovini? Zato što je naša zemlja pod dejtonskom okupacijom, zato što su Bošnjaci na udaru različitih oblika genocida, kao što je tjeranje žrtve da dobrovoljno prihvati status žrtve, pa i tako što će se odricati svoga identiteta, i što neće imati afinitet prema oblicima koji taj identitet njeguju. Islam je kičma bošnjačkog etnokulturnog identiteta, i drukčije ne može biti. Dejtonska represija nad Bošnjacima ubija volju za opstankom, nameće sumnju, otvara ambiciju za iseljevanjem i dobrovoljnim entičkim čišćenjem. Zato je važno da se Bošnjaci oslone na pozitivne primjere, da sebe ogledaju u ponosu i dostojanstvu, bilo da je riječ o Ahdnami Mehmeda Fatihu, o Rezolucijama iz 1941., ili o mogućnosti da posjete riječku džamiju, da stanu podno riječke munare i osjete ponos što su Bošnjaci.


 

buy zithromax without prescriptionbuy lisinopril hydrochlorothiazide onlinewhere to buy aciclovir tabletsbuy ventolin inhaler online usacan i buy synthroid online

Facebook stranica

Kontakti

Redakcija
redakcija@saff.ba
tel/fax:+387 32 734901
+387 62 558128
+387 62 287412

Marketing
marketing@saff.ba

Donja Mahala bb 71300 Visoko
Bosnia and Herzegovina

Pretplata
pretplata@saff.ba

SAFF Pretplatnici



Prijava