Bošnjački ateisti siju nered po zemlji Bosanskoj

Hatib: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah je u Kur'anu objavio: ''Oni koji ne vjeruju troše imanja svoja da bi od Allahova puta odvraćali. Oni će ih, sigurno, utrošiti, zatim će, zbog toga, žaliti i na kraju će pobjeđeni biti. A oni koji ne budu vjerovali – u džehennem će biti potjerani.'' (El-Enfal, 36.)

Da je ova naša Bosna uistinu ''i posna i bosa, i hladna i gladna, i prkosna od sna'', ali i da je zemlja stalnih buna, nemira, prevrata, čudnih događaja i još čudnijih ljudi, potvrdio je, do jučer u ostavci, a danas opet aktuelni ministar obrazovanja u Kantonu Sarajevo, Emir Suljagić, svojom famoznom odlukom da, samo mjesec dana prije završetka školske godine, poništi ocjenu iz vjeronauke, kako ona više ne bi ulazila u prosjek i opći uspjeh učenika.

Ta odluka je u bh. javnosti izazvala toliku smutnju da je u potpunosti zasjenila i u drugi plan bacila najkrupnija politička pitanja i probleme s kojima se suočava naša država, a koji su od sudbonosnog značaja za njenu opstojnost, poput najavljenog refernduma u RS-u, formiranja Vlade na državnom nivou i stotine drugih akutnih problema koji poput karcinoma nagrizaju i uništavaju tkivo Bosne i Hercegovine. Tako je Emir Suljagić uz podršku svojih stranačkih i političko-ideoloških drugova i istomišljenika iz SDP-a, tog bastiona antiislamizma, svjesno i namjerno izazvao nemire i napravio pometnju u našem narodu, na čemu su mu bez sumnje najzahvalniji upravo rušitelji Bosne i Hercegovine, koji, u sjeni vatrene polemike o predmetu vjeronauke među Bošnjacima, mogu u miru razrađivati strategiju i taktiku dokusurivanja naše države. Ako je Emir Suljagić želio biti poznat i skrenuti pažnju na sebe, onda je bez sumnje ostvario svoj cilj. Međutim, otužno je i jadno to što je do tog cilja izabrao isti metod kao i onaj čovjek koji je urinirao kod Kabe, pa kad su ga pitali zašto je to učinio, odgovorio je: ''Želio sam biti poznat.''

Napad na islam i bošnjački narod

Na tragu spomenute Suljagićeve odluke i negativnih posljedica koje je izazvala kod Bošnjaka muslimana, u ovoj hutbi želimo skrenuti pažnju na nekoliko bitnih činjenica.

Prvo, i ptice na grani znaju da je odluka o ukidanju ocjene iz vjeronauke direktan i planiran atak na islam, od strane SDP-ovih ateista i da ona nema nikakve veze sa nekakvim reformama obrazovanja. Reforme su samo paravan, i svi argumenti onih koji tvrde drugačije i ustrajavaju u dezavuisanju javnosti, samo još više razobličuju i otkrivaju vrlo lukave i nepoštene namjere nalogodavaca i egzekutora te sramotne odluke. Bošnjački ateisti se ponašaju upravo onako kako je ateiste opisao Kur'an prije više od četrnaest vijekova: '' Kad im se kaže: ''Ne remetite red na Zemlji!'' – odgovaraju: ''Mi samo red uspostavljamo!'' Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju.'' (El-Bekare, 8-12.)

Ne treba biti posebno pametan i mudar pa otkriti njihove prljave namjere, jer oni sami sebe otkrivaju svojim odlukama i postupcima. Najbolji dokaz za to su upravo prve i glavne dvije odluke koje su donijeli i sproveli SDP-ovi ministri i ostali kadrovici odmah nakon što su zasjeli na tron u Kantonu Sarajevo. Prva odluka bila je smjena Arzije Mahmutović s pozicije direktora javne ustanove ''Djeca Sarajeva''. Zar je moguće da u ovakvom političkom neredu i haosu kakav vlada u Bosni i Hercegovini, da je SDP-ovcima prioritet svih prioriteta bio smjeniti muslimanku Arziju Mahmutović, i nakon toga opet tvrditi da oni nemaju ništa protiv islama i muslimana?!

Kad su tu bitku protiv Bošnjaka muslimana i njihovih prava dobili, onda su se spremili za novu, pa su pod plaštom reforme obrazovanja, donijeli drugu odluku, onu o poništenju ocjene iz vjeronauke i to, da bi što više ponizili vjernike, pred sam kraj školske godine. Mislili su da će i to proći bez ikakvih reakcija i da će vjeronauka u školama, ćutke pasti kao i u vrtićima. No, ovaj put su se prevarili i iznenadili reakcijama muslimana, (a ne samo Islamske zajednice i njenog vođstva na čelu sa reis-ulemom, dr. Mustafom ef. Cerićem), i njihovom spremnošću da kao jedan brane svoja prava, vjeru, čast i dostojanstvo, od komandosa rigidnog i agresivnog ateizma.

Maske su konačno pale i nikakve spletke, trikovi i lukavštine ateistima više ne mogu pomoć da pridobiju simpatije Bošnjaka, pa ni uštimani, patetični i emotivni nastupi na televiziji, kakav je bio onaj Suljagićev u emisiji ''60 Minuta''. Naš narod je shvatio da su to krokodilske suze, koje su lila i braća Jusufova a.s. kada su došli ocu Jakubu a.s. plačući, nakon što su rođenog brata bezdušno bacili u bunar. U toj emisiji Emir Suljagić potvorio je reisa Cerića da mu je napao i uvrijedio mrtvog oca, zato što je rekao da škole nisu Suljagićeva babovina. Naravno da nisu, i naravno da to nije napad ni na čijeg babu, jer tako se isto može reći i reisu Ceriću da Islamska zajednica nije njegova babovina, i bilo kome drugom ko je na čelu neke društvene i državne institucije. Ako je neko napao ministrovog rahmetli babu, onda je to njegov sin Emir Suljagić, jer je on napadom na vjeronauku, odnosno napadom na islam, napao svoga rahmetli babu koji je svoj život dao za islam. Da je živ, sigurno bi osudio njegovu odluku i stao na stranu reis-uleme Cerića, a ne na stranu ateizma i ateista koji vode ''džihad'' protiv islama i svog vlastitog naroda, a kojima se, na žalost, priključio i Emir Suljagić. On to dobro zna, samo nema snage ni hrabrosti da prizna. A bilo bi nam drago, ponajviše zbog njega, i tada bi bio istinski heroj i pokazao bi svoju veličinu, da to prizna i da se iskreno pokaje zbog takvih stavova i postupaka. I pošto islam nije ničiji monopol, i pošto Allah upućuje, a ne ljudi, mi iskreno molimo Allaha da ga uputi na pravi put, ta svi smo mi griješnici, a najbolji su oni griješnici koji se kaju, kako je to lijepo rekao naš Poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Jer, Suljagić je svojim napadom na vjeronauku napao na svetinje svoga naroda, udario nam na rz i obraz i povrijedio svoj vjerujući narod kao žrtvu stravičnog zločina čije rane još ni blizu nisu zacijelile, a ubijali su nas samo zato što smo...