Hatib: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah je u Kur’anu objavio: ‘’O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.'' (El-Bekare, 183.)
Mjesec ramazan i post koji je u njemu propisan na najbolji način svjedoči veličinu islama kao vjere u čijim propisima se krije istinski lijek i uputa, jer su svi islamski propisi naređeni u korist čovjeka.
Zato nas ne treba čuditi to što u našem vremenu veliki broj nemuslimana, diljem zemaljske kugle, prihvata islam. Jer, duše ljudske čeznu za Istinom i ne smiruju se dok je ne pronađu. Potvrdio je to nedavno i sin predsjednika novopečene države Južni Sudan, Džon Salva, koji je samo dan prije zvanične ceremonije o priznanju Južnog Sudana i zakletve njegovog oca kao predsjednika, primio islam u prepunoj centralnoj džamiji u Kartumu, izjavivši nakon toga da mu je glavni cilj da se vrati u Južni Sudan i da prvo svoga oca pozove u islam, a zatim i ostale svoje sunarodnjake. Džon Salva, koji se sada zove Muhamed Salva, poslao je poruku svima da, ma koliku moć i bogatsvo neko imao, istinske sreće nema bez islama, jer islam je vjera koju je Allah objavio da bude utočište i smiraj ljudskoj duši, da bude svjetlo koje će mu osvjetljavati tmine dunjalučkog života, da bude uputa koja će ga sačuvati od devijacije i zablude, da bude moralni kodeks po kojem će čovjek izgraditi sebe kao istinsku ličnost koja koristi sebi i drugima, i koja na osnovu tog kodeksa, zna u svakoj sitaciji kako će postupiti i šta joj je činiti. To je vjera koja čovjeka uči i podstiče da teži visinama, da voli dobro, da voli ljude, da voli dobročinstvo, čistotu i čestitost, da voli nauku, graditeljstvo, istinu. Da voli pomagati drugima, a da mrzi laž, prevaru, nepravdu, spletkarenje, smutnju, nemoral, razvrat i nasilje.
Suština ramazanskog posta
Kada čovjek ode ljekaru žaleći se na određenu slabost i bol, očekivati je da ljekar najprije sasluša pacijenta na šta se žali, zatim da uspostavi dijagnozu i da mu na kraju propiše odgovarajući lijek kako bi bolest bila anulirana, odnosno kako bi se ostvarilo izliječenje. Veza između lijekova i zdravlja, simbolizira vezu između sredstava i ciljeva, u smislu da određeno sredstvo nije samo sebi cilj, već se putem njega ostvaruje određeni cilj. Zanimljivo je da ovo pravilo koristimo u dunjalučkim poslovima i relacijama, a kad je u pitanju ibadet, i ono što je Allah propisao, često puta zamjenimo sredstva i ciljeve, pa nam sredstva (islamski propisi) postanu sami sebi svrha i cilj. Na žalost, takav je slučaj kod mnogih muslimana i kad je riječ o ramazanskom postu. Kao da smo zaboravili na svrhu njegovog propisivanja, pa je ramazanski post, kao sredstvo koje vodi do uzvišenog cilja, kod nas postao sam sebi svrha. Zbog toga se kod mnogih muslimana naglasak ponajviše stavlja na samo apstiniranje od hrane i pića, pa se post doživljava kao puko trpljenje gladi i žeđi. A suština islamskog posta je mnogo veća i uzvišenija od toga.
Suština posta je u tome da on predstavlja potvrdu vjerovanja u gajb, u neviđeno, vjerovanja u ono što se vidi srcem, a ne očima, i svjesno i dragovoljno odricanje od prolaznih dunjalučkih blagodati s ciljem da se postigne ahiretska nagrada i korist. Zatim, suština posta je u tome da vjernik i vjernica dokuče stepen bogobojaznosti, a biti bogobojazan znači biti sušta čestitost i dobrota i čuvati se velikih i malih grijeha. U tom smislu su riječi Džabira ibn Abdullaha: ‘’Kada postiš neka posti i tvoj jezik, tvoj vid i sluh i svi tvoji organi. I ne dozvoli da dan tvoga posta bude isti kao i svaki drugi dan.’’ Ramazanski post je u svojoj suštini olakšavanje, a nikako otežavanje. Vjernici su svjesni da kada bi stalno bili u ibadetu i postu, opet ne bi mogli u potpunosti izraziti zahvalnost Allahu na neizmjernim blagodatima koje im je podario. Zato u ramazanskom postu vide istinsko olakšanje, jer od 360 dana u godini, Allah od njih traži da poste samo 30 dana i za to im obećava nagradu koju ni zamislit ne mogu. Na to aludira i kur'anska poruka: ‘’Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate.’’ (El-Bekare, 185) Zatim, suština posta je u odazivanju na Allahov poziv i naredbu. Kada čuju Allahovu naredbu, vjernik i vjernica ostavljaju čak i ono što im je u osnovi dozvoljeno, kao što su hrana i voda, i time potvrđuju svoje iskreno vjerovanje kao što su to prije njih potvrdili odabrani Allahovi robovi: Ibrahim a.s., Musa a.s., Isa a.s. i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i njihovi iskreni sljedbenici. Oni žude za takvim društvom na Ahiretu i nipošto se ne žele spustiti na nivo onih koji se pokoravaju šejtanu i niskim strastima, koji u nedostatku vjere i morala, čine razvrat i u zlu svaku granicu prelaze. Umjesto Allahu koji ih je stvorio u najljepšem obliku, i podario im razum i ostale blagodati, oni se pokoravaju i robuju animalnim porivima. Na taj način ti nesretnici sami sebi uskraćuju istinski užitak, čak i u dunjalučkim blagodatima. Njima se samo čini da uživaju, oni zapravo pate i osjećaju neopisivu tegobu, pa orgijanjem, opijanjem i drogiranjem pokušavaju pobjeći od te bolne i sumorne stvarnosti.
Govoreći o stvarnom užitku vjernika, o slasti ibadeta, učenja i proučavanja nauke u ime Allaha, islamski učenjak Ibn Hazm, rekao je: ‘’Slast i uživanje alima u njegovom ilmu, uživanje pobožnjaka u njegovoj pobožnosti, i mudžtehida u njegovom idžtihadu, mnogo je veća od užitka onih koji žive da bi jeli, pili i zabavljali se, a dokaz je to što su: alim, pobožnjak i mudžtehid, već kušali spomenute užitke kao i oni koji su im se potpuno posvetili, ali u njima nisu našli istinsku slast, pa su je morali tražiti u nečemu drugom. A o dvijema stvarima najbolje može suditi onaj ko je kušao obe, a ne onaj ko je kušao jednu, a nije...
Preuzmite BESPLATNO najnoviji broj SAFF-a (broj 297) ovdje
Dodaj ovaj članak u svoju omiljenu online zajednicu
RSS feed Comments
