Cjelovit odgoj učenika u školi ne možemo zamisliti bez vjeronauke

U susret 1. Kongresu vjeroučitelja islamske vjeronauke Bosne i Hercegovini

Kur'ansko stanovište je da je za pravilan razvoj društva mnogo važnije učvrstiti vjeru i moral kod ljudi, nego donositi pravne odredbe, jer zakoni bez vjere i morala ne mogu efikasno i sami riješavati društvene probleme. I hadisi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prepuni su istih poruka kojima je cilj buđenje svijesti o Božijem prisustvu i nadzoru i jačanje vjerovanja u povratak Njemu i polaganje računa. U jednom od takvih hadisa Poslanik, alejhi-s-salatu ve-s-selam, je rekao: „Vrhunac vjere (ihsan) je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, vidi On tebe.“

Piše: Abdulvaris Muris Ribo

Neka je hvaljen i slavljen Gospodar vsjetova, Mudri i Sveznajući, koji je stvorio čovjeka, pa mu put dobra i put zla pokazao. Uspjet će onaj ko svoju dušu očisti, a propast će onaj ko je na stranputicu odvede. Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika i Miljenika, koji je Uputu dostavio i Pravi put objelodanio.

U posljednje vrijeme u bosanskohercegovačkom društvu ni jedno pitanje nije tako često i intenzivno tretirano kao što je pitanje vjeronauke u školama. Naime, svima je poznato da određene snage iz javnog, kulturnog, političkog, pa i vjerskog života, dovode u pitanje ili otvoreno osporavaju opravdanost uvođenja vjeronauke kao predmeta u javnim odgojno-obrazovnim ustanovama, opravdavajući svoj stav tvrdnjom da vjeronauka u jednom društvu kao što je bosanskohercegovačko, samo produbljuje postojeće tradicijske, povijesne, kulturne, prosvjetne i religijske razlike. Tako se društvena uloga vjeronauke često promatra negativno. Neki u tom duhu posmatraju pitanje vjerskog odgoja u školama, smatrajući da on vodi podjelama i sukobima među djecom, pa zato zagovaraju uvođenje nekog neutralnog religioznog odgoja u škole, kroz predmete kao što su kultura religija i etika, što je pogrešno, jer potrebu za duhovnim i vjerskim odgojem, koji je posebno izražen kod srednjoškolaca, ne može nadomjestiti ni jedan drugi predmet, mimo vjeronauke. Naravno, mi se sa ovakvim stavovima i gledištima apsolutno ne slažemo, i stoga se prije svega, kao vjeroučitelj u srednjoj školi osjećam obaveznim da na temelju svoga skromnoga iskustva i znanja ukažem na nespornu ulogu vjeronauke u moralnom i društvenom odgoju članova zajednice.

Škole su kako obrazovne tako i odgojne ustanove

Škola se vrlo često jednostrano predstavlja kao mjesto prenošenja i stjecanja znanja, čime se ističe ona spoznajna, a zanemaruje odgojna razina i zadaća, koja je svakako bitnija. Reducira se na obrazovnu dimenziju, a nauštrb one odgojne. Ne smijemo zaboraviti da su odgoj i obrazovanje dvije uzajamno povezane komponente u procesu odrastanja i dozrijevanja ljudske ličnosti. Duhovna i religiozna dimenzija integralni je dio te cjeline, pa stoga vjeronauka i vjerski odgoj zauzima jedno prirodno i značajno mjesto u cjelovitom odgoju učenika u školi. I u zapadnim društvima više nije aktuelna propala američka teorija obrazovanja koja glasi: „Znanje vodi uspjehu, a uspjeh blagostanju.“Sada se škola iznova posmatra kao ustanova koja, prije svega, ima zadaću da u središte edukacije stavi ličnost učenika, njegove duhovne i intelektualne potrebe, njegov životni smisao i zadaću, radi potpunog ličnog i društvenog ostvarenja. Zbog toga se danas u zapadnim zemljama ponovo naglašava potreba jačanja odgojne uloge škole. Vjeronauka u školi promatra čovjeka kao osobu koja ima svoj tjelesni, duševni i duhovni identitet, pa stoga možemo kazati da vjeronauka u školama značajno doprinosi općeljudskom i društvenom odgoju pojedinca.

Ovdje je vrlo važno istaknuti i izjavu UNESCO-va Međunarodnog povjerenstva za razvoj obrazovanja za 21. stoljeće, koja glasi: „Duhovna dimenzija morat će dobiti središnji značaj u našem novom pedagoškom razmišljanju.“

Vjerskim i duhovnim odgojem učenika, gradimo zdravo i prosperitetno društvo

Svako civilizirano i normalno društvo teži uspostavljanju reda, mira, blagostanja i prosperiteta. Naravno, to se ne može ostvariti ako članovi i jedinke toga društva nisu izgrađene u duhovnom, moralnom i društvenom smislu. Na temelju iskustva i stvarnosti dokazano je da besprijekornost društva i snaga njegove monolitnosti i kompaktnosti zavisi od besprijekornosti i pripremljenosti pojedinaca koji čine to društvo. Društveni odgoj je, zapravo, rezultat drugih aspekata odgoja, i vjerskog i moralnog i duhovnog. Pod pojmom društveni odgoj podrazumijeva se odgajanje čovjeka od najranijeg djetinjstva na prihvatanju kreposnih normi društvenog ponašanja i plemenitih moralnih načela, koja izviru iz vjerskog uvjerenja i odgoja, kako bi se pojedinac mogao predstaviti u društvu lijepim odnosom prema drugima, primjerenim i uravnoteženim vladanjem, zrelim razumom i učtivim ponašanjem.

Praktična sredstva koja dovode do uzoritog društvenog ponašanja su: usađivanje plemenitih duhovnih principa, izvršavanje dužnosti prema drugima, neophodnost pridržavanja općih normi društvenog ponašanja i društvena kontrola i kritika.

Islam svojim čvrstim i plemenitim duhovnim načelima i univerzalnim pedagoškim pravilima, uspostavlja pravila uzoritog odgoja u dušama pojedinaca, kako djece tako i odraslih. Formiranje zdrave, moralne i društveno odgojene ličnosti moguće je isključivo na ovim načelima. Navedena načela islamskog društvenog odgoja istovremeno predstavljaju trajne i univerzalne ljudske vrijednosti. Radi usađivanja spomenutih duhovnih načela u duše pojedinca, islam je objavio autentičene smjernice i upute, kako bi se društveni odgoj ostvario u najplemenitijem značenju i kako bi dostigao svoju praktičnu primjenu u životu zajednice. U tom slučaju društvo će se razvijati u plodonosnoj međusuradnji, čvrstoj povezanosti, prefinjenom ponašanju, uzajamnom uvažavanju i ljubavi, te u konstruktivnoj samokritici.

Izgradnja svijesti o Božijem nadzoru i ličnoj odgovornosti

Jedno od najvažnijih načela koja islam teži usaditi u dušu svakog pripadnika islama je bogobojaznost ili takvaluk. Bogobojaznost je duboko uvjerenje i svijest o stalnom Božijem nadzoru i kontroli, bojazan od Njegove srdžbe i kazne, te nada u njegov oprost i nagradu.

Pored toga što srce jednog vjernika ispunjava strahopoštovanjem prema Uzvišenom Allahu, bogobojaznost je izvor svih društvenih vrijednosti, jedinstven put očuvanja od poroka, zlih djela i grijeha. Ona je prvi i najefikasniji način zaštite drugih ljudi i njihovih prava, savršena svijest o društvu kojemu pripada i o svakome drugome sa kime se susreće u životu. Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, isticanje bogobojaznosti u mnogim hadisima, najbolje govori o važnosti ovoga duhovnog principa društvenog odgoja, naročito kod sprečavanja udara na tuđu čast, dostojanstvo i imetak.

Učenici na časovima vjeronauke odgajaju se na veličanstvenim primjerima bogobojaznosti i poštenja, koje možemo naći u historiji naših slavnih i čestitih predaka. Ti primjeri ostavljaju najdublji trag na ponašanje učenika i njihov odnos prema drugima i prema životu općenito.

Jedan od takvih svijetlih primjera bogobojaznosti je i sljedeća predaja. Abdullah ibn Dinar kazuje: „Išao sam jedne prilike sa Omerom ibnu-l-Hattabom u Mekku. Kad smo se na putu odmarali naišao je jedan pastir, koji je sa brda sišao sa svojim stadom. Omer mu je, provjeravajući njegovo poštenje, rekao: „Čobanine, prodaj mi jednu ovcu!“ On mu je odgovorio: „Ja sam samo sluga.“Omer mu je zatim rekao: „Pa reci svome gospodaru da ju je vuk pojeo.“Pastir mu na to odgovori: „A gdje je Allah?“ Omer tada zaplaka i ode zajedno sa pastirom, otkupi ga od njegova vlasnika i oslobodi. Kada ga je oslobodio Omer mu je rekao: „To što si mi kazao, oslobodilo te na ovome svijetu, pa molim Allaha da te oslobodi i na Ahiretu.“

Mnogima je poznata i priča o majci i kčerki, kada je majka, zbog pohlepe za većom zaradom, tražila od nje da u mlijeko dodaje i vodu, a kčerka je kao prava vjernica, upozorila je da je to zabranio vladar pravovjernih. Majka joj je na to rekla: „Gdje smo mi sada, a gdje je vladar prvovjernih? On nas sad ne vidi.“Njena kčerka joj je na to dala uvjerljiv odgovor: „Ako nas ne vidi vladar pravovjernih, vidi nas Gospodar vladara pravovjernih.“

Na ovakvim i sličnim primjerima odgajaju se naša djeca na časovima vjeronauke. Ovo je jedno od najvažnijih duhovnih načela kojima teži islam, nastojeći ih zasaditi u dušu vjernika, u našem slučaju učenika. U procesu realizacije društvenog odgoja, izgradnja pojednica mora biti na isparavan način. Bilo kakav odgoj i formiranje ličnosti koje nije utemeljeno na duhovnim i vjerskim načelima osuđen je na neuspjeh i veza između pojedinca i društva bit će slaba.

Svaki drugi sistem odgoja, koji nije uspostavljen na ovim duhovnim načelima i pedagoškim principima je poput onoga koji bolesno stablo liječi od listova, a zapostavlja korijen, koji prvo treba liječiti kako bi se stablo oporavilo.

Ako odgajamo učenike na ovim univerzalnim duhovnim načelima i principima, izgradit ćemo ličnosti koje će biti od neizmjerne koristi i za sebe i za društvo u kojem žive. Učenik koji se odgaja na uvjerenju i svijesti o stalnom Božijem nadzoru i odgovornosti za svoja djela, bit će savjestan, pošten, čestit i odgovoran član društva. Njegov život će biti život čistote, pobožnosti, ljubavi i altruizma. On će biti blagoslov čovječanstvu. On nikada neće biti saučesnik u tlačenju ili narušavanju i ugrožavanju ljudskog života i časti. Neće nikada podleći zlu, ma kakva bila cijena koju morao za to platiti. On će biti sama dobrota i plemenitost i bezuvjetno će braniti pravdu i...