Džemre u beharli zdanja

Prođoh Hercegovinom kroz gradove: Ljubuški

Ale Kamber, Livno

22.04.2012.god.

U Ljubuški i njegova okolna naselja, najizazovnije je navratiti u proljeće, po mogućnosti rano, kad nije isključeno da vidite i behar u snijegu, kako onaj sa procvalih voćki prekrasnih avlija i okolnih brežuljaka, tako i graditeljski, počevši od modernih zdanja u Donjem gradu, preko Starog grada sa obnovljenim džamijama, pa sve do znamenite kule Herceg Stjepana Kosače na brijegu iznad grada. Grad je, kako legenda kaže, dobio ime ili po „ljubljenoj“, hladnoj vodi izvora Gožulj u Staroj čaršiji, ili po imenu prelijepe djevojke Libuše iz livanjskih Komorana, ljube Herceg Stjepana Kosače. Vedrina hercegovačkog proljetnog neba i blizina mediterana brzo otope eventualni snijeg koji zna pasti i povisok, kao što je pao i ove godine na prijelazu zime u proljeće. A onda udare džemre u zrak, u beharli zdanja, i u plodnu zemlju i pet polja ljubuških: Ljubuško, Vitinsko, Veljačko, Rastok i Beriš, koje natapa troimena rijeka Tihaljina-Mlade-Trebižat i na kojoj su dva biserna slapa Kravice i Koćuša. Sve zasja rijetko viđenom divotom, od vodopada od kojih zastaje dah, do grada starog i novog, do Gradske, iza kule Herceguše i obližnje Vitine sa prekrasnim vrelom Vrioštice. Snijeg ubrzo zamijenu zelene bašče, cvijetni vrtovi, probuđeni vinogradi, brojni staklenici, a proljetni mirisi ovladaju živopisnim krajolikom, besprijekorno čistim, koji je i najljepši u proljeće, kad se na hercegovačkom suncu slože zelenilo, behar i ljuto kamenje. Prvo spominjanje Ljubuškog (Liubussa, Lubusia) zapisano je 1438. i 1444. godine u dubrovačkim izvorima. Osmanlije, koje ga prvi put zauzimaju 1463.godine ga zovu Lupuška/Lubuška, da bi kasnije bilo udomaćeno do danas aktuelno ime. Stari grad sa srednjovjekovnom tvrđavom Hercegušom, koju su dograđivali i ojačavali i Turci, je spomenička baština od 2003.godine.

Demografija

Po popisu iz 1991.godine, od ukupno 27.182 stanovnika, u Ljubuškom je bilo 1560 ili 6% Bošnjaka, čak 93% Hrvata i tek 1% ostalih. Tokom rata Bošnjaka je ostalo oko 260, a prognano i izbjeglo širom svijeta oko 1200. Vremenom ih se vratilo oko 400 za stalno, obnovivši kuće, dok je ljeti, u vrijeme odmora, daleko veći broj Ljubušaka u zavičaju, koji dođu obići rodbinu i korijene. Obnova je u početku išla uz dosta muke različitim donacijama i vlastitim sredstvima. Nakon ratnog progona većine Bošnjaka u njihove kuće i stanove su se uselili doseljeni Hrvati iz Srednje Bosne, čime se kao u Stocu, Čapljini, Tomislavgradu, Livnu, Kupresu i Glamoču na račun Bošnjaka i Srba željela podebljati teritorija paradržavne tvorevine „Herceg-Bosne“, odnosno susjedne Tuđmanove Hrvatske, kao što su i Karadžićevi Srbi podebljavali tzv. „Veliku Srbiju“ na račun BiH, Bošnjaka i Hrvata, ostavljajući Bošnjacima zbijenim u geta, neodržive, jednu do dvije „fildžan državice“, odnosno „bošnjačku minder BiH“, na radost zagovornika iste, na žalost, dijelom i među nekim Bošnjacima.

Od Ljubušaka, koji uglavnom i nisu napuštali rodni kraj, smo saznali da su vremenom svi koji su ostali u Ljubuškom vraćeni na radna mjesta, te da ih je veoma malo prodalo imovinu, jer isuviše vole svoj kraj. Za našeg posljednjeg boravka među Ljubušacima saznali smo da se godišnje rodi najviše desetak bošnjačke djece koliko ih se približno upisuje i u osnovnu školu, dok je ta brojka prije 5-6 godina bila upola manja. Nastava je, naravno, po hrvatskim programima i na hrvatskom jeziku, tako da o svojim bošnjačkim korijenima, kulturi i vjeri mali Bošnjaci mogu saznati samo u krugu porodica, te kroz nastavu vjeronauke i u mektebskim aktivnistima. Saznajemo da je Ljubuški svojevremeno imao i svoju medresu, koju je, između ostalih, završio i znameniti Mehmed beg Kapetanović Ljubušak, rođen 1839.godine u obližnjoj Vitini, koji je bio i gradonačelnik Sarajeva (1893-1899) napustivši tu funkciju zbog bolesti, usljed koje je i umro 1902.godine.

Osim ovog poznatog Ljubušaka, još ih je stoljećima bilo dosta poznatih, a neki su i danas ugledni ljudi u različitim oblastima širom BiH i svijeta.

Poznata je liječnička i travarska porodicu Sadiković u Ljubuškom. Ljubušak je i profesor historije Džemal Jakić koji je već tridesetak godina na privremenom radu u Novom Travniku. On nas je upoznao i sa drugom profesoricom historije Mirelom Mahić, ljubuškom Hrvaticom udatom za Harisa Mahića, poznatog arhitekta, te sa Harisovim ocem Huseinom, koji je u ratu i nakon njega bio za malu bošnjačku enklavu alfa i omega kakvog-takvog opstanka njih 262 nakon septembarskog progona 1993.godine većine Bošnjaka i nakon odležanog Heliodroma. Ljubušaci neskriveno pričaju o zaslužnim sunarodnjacima i sugrađanima, pa i o zaslugama nastavnice Memnune Mahić, povratnice koja je zaslužna za koordiniranje povratka ljudi i imovine, potom zaslugama nastavnika u Vitini Asima Mesihovića, predsjednika Medžlisa IZ Ljubuški Mumina Elezovića, potom ing.Tarika Mujanovića, glavnog imama Šemse ef. Germića koji je došao iz Vlasenice, nakon službovanja u Šćipama …