Mjesto arapskog proljeća u povijesti islama i čovječanstva

Arapske revolucije

Revolt Arapa naspram diktarora, faraončića ovog doba, je samo želja da se ostvari pet temeljnih/univerzalih vrijednosti koje zagovara islam, a s kojima se uglavnom slažu i ostale religije – zaštita vjere, života, razuma, imetka, i časti (potomstva, rodoslovlja). Ovo ne znači da su svi protestanti imali ove ciljeve, pa čak ih možda ni većina nije imala

Piše: Jusuf Džafić

Kairo, 1. maj, 2012.

Iako su se određene slabosti Ummeta mogle primjetiti već tokom krvavih Krstaških ratova (1096-1291), tokom kojih je katolička Evropa poubijala ne samo milione nedužnih muslimana i jevreja, nego i milione nekatoličkih hrišćana, značajane slabosti Ummeta su se osjetile krajem XVII stoljeća, kada Safavidsko, Mogulsko i Osmansko carstvo, tada najjače muslimanske države, polahko pokleću pred narastajućom moći Evrope. Upravo tada Evropa se snažno okreće ka tehnološkom napretku, oslabađajući se okova katoličke Crkve. Pak, tada vidimo muslimane kako okreću glavu od tehnološkog napretka, smatrajući ga „antiislamskim proizvodom ehlu-l-kitabija“. Kao posljedica ovakvih odnosa prema nauci i novim tehnološkim dostignućima vidimo Osmansko carstvo koje je krajem i početkom XVII stoljeća bilo najjača svjetska sila od koje su sve evropske sile strepile, kako krajem sljedećeg XVIII stoljeća postaje „Bolesnik na Bosforu“.

Napoleonova invazija

Ovakvo stanje muslimana nije moglo proći neopaženo u intelektualnim krugovima širom muslimanskog svijeta, te se kao odgovor na tehnološku, ekonomsku, naučnu, administrativnu i sveopću zaostalost muslimanskog društva javljaju dvije oprečne reformističke struje - modernisti i islamisti. Modernisti smatraju da su islam i muslimani zaostali. Jedino riješenje, tj. jedini put ka sveopćem napretku je reformiranje islama i muslimana po principima zapadne kulture. Da bi se to postiglo nepohodno je osloboditi se islamske tradicije. Pa tako većina njih poziva na sekularizaciju društva, uvođenje kamatnog sistema, oslobađanje muslimanske žene „zabrana“, koje joj je, prema njima, postavila islamska tradicija, kao npr. pokrivanje žene, uloga majke i sl. Neki od njih idu do te mjere da niječu Sunnet, ortopraksu našeg Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., optužujući ashabe i kasnija časna pokoljenja da su izmisli hadise radi svoje lične ovodunjalučke koristi. S druge strane, islamisti ne tvrde da je problem u islamu, kako tvrde modernisti, već da je problem u muslimanima, odnosno njihovom nesljeđenju islamskih principa. Stoga, islamisti pozivaju na vraćanje izvorima, tj. Kur'anu, Sunnetu, te ostaloj islamskoj naučnoj zaostavšitini koja je proizašla iz ta dva principijelna primarna izvora. Kad muslimani ponovo počnu živjeti po načelima islama, onda će naučni napredak doći sam po sebi, kako je i došao u prvim stoljećima islama i ostao sve dok su se muslimani držali „živog islama“. Kada su se muslimani okrenuli od tih principa došlo je do mrtvila islamske prakse, koja se, nažalost, svela na puko obedoslovlje, a islam je sistem života, a ne samo religija kao hrišćanstvo...