Remek djela Božijeg stvaranja

VILENSKA DŽAMIJA-OKAMENJENI LIVANJSKI DŽEMAT

Piše: Ale Kamber, Livno

09.05.2012.god

Mnogi kažu da je Bosna i Hercegovina među najljepšim zemljama na svijetu. U prekrasnoj zemlji koju mnogi nedovoljno poznaju, računajući da će biti vremena za to, i ne osjete kako im život brzo prođe a da nisu zavirili u najljepše kutke domovine, makar im bili nadohvat i nogu i očiju, u svakom trenutku, i godinama. Neki krajevi su čudesno lijepi, a malo koje mjesto u BiH može da se, kao Livno, pohvaliti raznolikošću i raskošnošću prirodnih ljepota i fenomena, istinskih remek djela prirode.

Nešto što ponajviše plijeni u livanjskom kraju jesu brojne, još neistražene, podzemne špilje sa još „neotkrivenim“ stalaktitima, podzemnim vodama i živim svijetom u njima. U nedostatku adekvatne opreme za istraživanje, te opis i fotografiranje istih, ovoga puta smo se odlučili za prelijepe nadzemne skulpture-kamene figure i reljefe, koje je kroz milenije oblikovala sama priroda. Samo iznad Livna ih je više desetaka i samo se treba zagledati, a jedna od najznačajnijih i najljepših, poznata čak i najmlađima, jeste livanjska Vilenska džamija. Smještena je stotinjak metara sjeveroistočno od najisturenijih podbašajkovačkih gornjogradskih mahala- Đonlagića i Palića. Radi se zapravo o usamljenom visokom kamenom stubu- remek djelu, koje milenijskim erozijama isklesavala priroda tako da se dobila vjerna kopija munare, čak sa terasastim vijčastim stubištem za penjanje ka vrhu. Postavljena je južno u odnosu na prirodni prostrani amfiteatar/platformu, čiji su zidovi strme okolne stijene, a pod ravni travnati tepih, koji se u proljeće i ljeti prošara milionima cvjetova, pčela i drugih insekata, posebno raznobojnih leptira.

„Džemat“ ove najisturenije livanjske „džamije“ najčešće čine gornjogradska dječurlija, koja se veru po stijenama i „penju na džamiju i munaru“, dok su „mujezini“ hiljade ptica sa okolnih stijena i škrtog raslinja. Kad to sagledate jednim pogledom, dobijete prekrasnu „džamiju“, istina bez krova ili kupole, ali ako se zađe u udolinu i u amfiteatar uz Vilensku, onda se dobije i „krov“ od komada najplavljeg neba na svijetu, ili, ako je magla, onda od najbjelje magle na svijetu. Zapušu li još livanjska bura, ili jugo, uz ptičji pjev i zujanje insekata, u toj čarobnoj prirodnoj građevini dobijete dojam da ste na drugoj planeti. Nije ni čudo što su se u livanjskoj regiji onda, s generacije na generaciju, prenosile priče kako su ovu „džamiju gradile vile za sebe, kako je redovno posjećuju dolazeći s neba, ili iz tajnovitih brojnih podzemnih pećina“. Predanje govori da se radi o „dobrim vilama“ pa ih se Livnjaci, čak ni najmlađi, ne plaše, ali, ipak, gaje određenu dozu strahopoštovanja.

Inače, sa Vilenske džamije je prekrasan pogled na munare svih livanjskih stvarnih džamija, na srednjovjekovne utvrde i kule na uzvišenju, na hareme i ostale sakralne objekte, pa i na novi dio grada, a posebno na Probikuk, izvor Dumana i pećine oko njega. Od Vilenske džamije se čitav grad i veliki dio prostranog polja najpotpunije upregršti, toliko da imate osjećaj da svu tu ljepotu možete ponijeti. To je upravo ono što mnogim Livnjacima ne da, uprkos brojnim pritiscima, da napuste ovaj kraj. To je ta magična veza koja i one koji odu i na kraj svijeta natjera da se, ipak, kad-tad vrate, ako ništa, po oporuci, na tabutu, ako umru u tuđini, da budu ukopani u ovoj ljepoti, podno padina Bašajkovca, u blizini Vilenske džamije, litica Tebera i plahog Dumana, ili na nekom od drugih podjednako lijepih livanjskih harema i krajolika.

Litice Bašajkovca koje okružuju Vilensku džamiju, travnato-cvjetnim ćilimom zastrtu, u obliku su golemog kamenog polumjeseca, kracima okrenutim jugu, ka Staroj čaršiji sa pravim džamijama i Prikorici. Između krakova se postepeno širi grad u obliku goleme zvijezde, ili ogromne sletjele kamene ptice, sa kljunom potopljenim u izvor Dumana, nadomak Vilenske džamije, da utali žeđ, ili da se rashladi plahovitom Skozom što se katkad strmoglavljuje sa litica Bašajkovca, ili, pak, češćim Vilenskim slapovima, koji se bučno obaraju niz Vilensko korito, sjedinjujući se sa Dumanom, koji nakon stotinjak metara od izvora, zapravo od stare turske ćuprije, postaje Bistrica, koja presjeca grad-kamenu pticu na dvoje, otičući u tišinu prostranog zelenog polja...