Bosanski jezik u srbsko-hrvatskoj izvedbi

Tko je zbunjujen, a ko koga pravi ludim

Slično je postupio u jednom prilogu novinar Aljazeere Sarajevo, Harun Karčić kada je upoznavao bosansku i svjetsku javnost o suspenziji pripadnice OSBiH Emele zbog nošenja mahrame, stalno upotrebaljavajući nepravilan oblik marama. Da Bošnjaci imaju imalo upliva u ovoj skorašnjoj TV-stanici, ovaj novinar bi upotrebljavao pravilan oblik mahrama. Očito da Bošnjaci ne mogu zaštititi i spasiti ovo h u mahrama, a kamo li da mogu zaštititi nesretnu Emelu u OS zbog nošenja tog lijepog odjevnog predmeta, kojim civilizirane žene pokrivaju glavu kod mnogih naroda diljem dunjaluka.

Piše: Safet Kadić

Funkcioniranje bosanske standardnojezičke norme u javnom diskursu u Bosni i Hercegovini najbolje bi se moglo izraziti onom poznatom bosanskom narodnom uzrečicom, koju su inventivno parafrazirali autori kontroverzne humorističke serije Federalne televizije Lud, zbunjen, normalan. Njen srbsko-hrvatski pandan je: Ne zna se ni tko pije ni ko plaća. Iako je serija koncepcijski postavljena po modelu "komedije zabune", ovdi nema zabune: svi piju (mjesto radnje je kafana), a narod redovno plaća predplatu. Kad izađu na svjetlo dana i kad dođu sebi iz svijeta iluzija, mahmurluk im popi mozak. Standardojezička normativna konfuzija otvara dosta prostora za komedijašenje, pa i nezanemarljiva strukturna homonimija u bosanskom jeziku kao latentni izvor zabune, ali autori serije, izuzev sočnog psovačkog vokabulara, ne insistiraju pretjerano na jezičkim sredstvima u proizvođenju zabune i stvaranju komičnih situacija. Pa i uličarske provokacije, poput "krmećije dženaze", više su su žalosne, kao izraz golog primitivizma, nego što su komične. Pokušaji takve vrste na oponiranju jezika neukog (seoskog) i učenog (gradskog) svijeta djeluju nategnuto i izvještačeno pa nisu dali očekivane učinke, jer je bosanski jezik dijalektski dosta ujednačen, a standardizacijski ima najizjednačeniji narodni (organski) i službeni (standardni) od svih južnoslavenskih idioma. Istina, ponekad uspivaju, ali ne samo zabuniti nego i izbezumiti gledaoce upotrebom nekih riječi, kao što su u nekim epizodama "davili" sa mamur-čorbom, čorbom za mamurluk, mamurlukom i mamuranjem. (Izet: Marijina mamur-čorba... Čim si uvela mamur-čorbu... Drugi dan mamuram, liječim se; Faruk: Čovjek kad je mamuran, nema ništa bolje... Kad si mamuran...; Marija: Ubila se za mamurluka; Restoranska oglasna ploča: Čorba za mamurluk) Od toga glavni lik Izet čak pravi jednu zagonetnu skraćenicu, objašnjavajući svoje jadno stanje: TOM (totalno obamrli mamurluk!). Gledaoci su u nedoumici radi li se o jezičkoj karakterizaciji likova, stilskom valeru, sredstvu komedijaškog postupka, običnom egzibicionizmu ili nečemu petom. U svakom slučaju radi se o nepravilnim riječima, ali one nisu sasvim izvan bosanske konjunktivne (кoнjунктивнa) standardnojezičke norme. Za bosanski jezik karakteristična je činjenica da pojedini njegovi govornici jedan broj istih riječi iz zajedničkog slavenskog nasliđa ili posvojenice iz drugih jezika, osobito orijentalizama, u kojima fungira etimologijsko h, tradicionalno različito izgovaraju. Bošnjaci glas h dosljedno upotrebljavaju, bosanski pravoslavci (Srbi) ga u principu ne izgovaraju, a bosanski katolici (Hrvati) selektivno. To je razumljivo, jer bosanski jezik, kao srednjojužnoslavenski štokavski dijasistem, predstavlja jezik naroda i zemlje Bosne (prostor Tvrtkovog kraljevstva i kraljevanja). Odsustvo glasa h kod Srba (tzv. gluvizam) tumači se prisustvom vlaškog elementa u srbskom etnosu, jer su, kako smatra srbska historičarka D. Bojanić, „Vlasi u Srbiji, među kojima je bilo dosta hercegovačkih, praktički, vlahizirali Srbe, a u Bosni i Hercegovini su Srbi srbizirali Vlahe“, a prisutna je činjenica da Vlasi kao Romani u svom vokabularu nemaju glasa h. Slavenizirani Vlasi primali su slavenske riječi, kao što su, primjerice: uho, gluh, buha,muha, proha, snaha, kuhati, kihati, mehko, bez toga etimologijskog glasa...