Sportsko ''bratstvo i jedinstvo'' u Livnu

Troglav, dvoglav, jednoglav, pa opet Troglav

„...mudri Lukman je rekao svome sinu: O sine moj, neka ti je na umu dvoje, drugo dvoje ako možeš zaboravi. Dvoje koje ti uvijek treba biti na umu su Allah dž.š. i smrt, a dvoje koje trebaš zaboraviti su dobročinstvo koje si nekome učinio i nepravda koju je neko tebi učinio“ (Lukman 12-19)

Ale kamber, livno

10.06.2012.god

Teoba (ar. tawba) znači „kajanje“, odnosno „vraćanje“. U Kur`anu ta glagolska imenica se odnosi na nekog ko se „vraća Bogu s kajanjem“, ko se vraća „Samilosnom Bogu koji se vraća s oprostom pokajniku“. A vrijednost teobe zavisi od uvjerenja o grijehu, grižnje savjesti i čvrste odluke da se ubuduće uzdrži od grijeha. Ako su ti uvjeti ispunjeni Bog prihvaća kajanje na temelju Svoje vječne volje, dok „kajanje na samrtnoj postelji“ ne vrijedi. Teoba nije toliko priznanje i odbacivanje grijeha, koliko nova usmjerenost ličnosti prema Bogu. Zabilježeno je da je sam „Poslanik s.a.v. tražio oprost od Boga sedamdeset puta na dan“.

Svaki grijeh, a posebno oni najteži, su uvreda Boga i nakon njih je neophodna teoba za spas. Griješiti se može direktno prema Svevišnjem, kršeći Njegove propise, ali i indirektno, griješeći prema drugim ljudima i stvorenjima, kao Njegovim darom na ovome svijetu. Nije slučajno u Knjigama zapisano „da onaj ko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je pobio cijeli svijet, i da onaj ko spasi makar jednog čovjeka kao da je spasio cijeli svijet“. Isto se pravilo može primjeniti i na nepravde i grijehe prema drugima. Ko samo jednom čovjeku, pogotovo nevinom, moralnom, pobožnom, etičnom i pravednom, učini nepravdu i grijeh, kao da ih je učinio cijelom čovječanstvu. A griješi se i nepravda čini svakodnevno. Posebno u vrijeme ratnih dešavanja, kad ljudske strasti nadvladavaju razum, kao u posljednjem ratu u BiH i u livanjskoj regiji.

Većina livanjskih Srba je uoči rata otišla u dogovornu karađorđevićevsku „razmjenu stanovništva“ koja je tretirana od strane velikosrpskohrvatske politike „humanim preseljavanjem“. Ono malo što ih je ostalo izdržali su strašne torture, dok su malobrojni Bošnjaci trpjeli dvostruko, u sendviču između hrvatskih i srpskih snaga, koje su se banovinski „razgraničavale“ na štetu cjelovitosti i multietičnosti međunarodno priznate BiH. Sve je tokom rata u Livnu postalo „hrvatsko“ i „hercegbosansko“ i grad i obilježja, nazivi ustanova i institucija, pošta, Elektro i druga javna preduzeća. Hrvatske su postale i ceste, rudnici, šume, vode...malo je nedostajalo da i zrak postane jenonacionalni i „većinski hrvatski“. Naravno i nazivi škola, kulturnih ustanova, lokalnog radija, kulturno-umjetničkih društava,sportskih klubova... dobili su prefiks „hrvatski“ ili „hercegbosanski“. To je posebno zadesilo Sportsko društvo „Troglav“ koje je dobilo ime po tri vrha masiva Dinare, koji su među najljepšim u BiH, a sigurno najljepši na našoj najdužoj planini. Ta kroatiziranost svega i svačega u Livnu i livanjskoj regiji trajala je cijeli rat i traje čitav poslijeratni period, uprkos povratku većeg dijela izbjeglih Bošnjaka i manjeg broja ovdašnjih Srba nakon rata. Čak je to postalo nekako i normalno.

Sa kroatizacijom su se vremenom uglavnom nehrvati pomirili, pa već godinama službeno govore i uče isključivo hrvatski, te proslavljaju i sudjeluju i na manifestacijama sa isključivim jednonacionalnim obilježjima, sa tek u posljednjih godinu-dvije nešto natruha tolerancije i prema drugim i drugačijima od gospodara „hrvatskog Livna“. To je posebno došlo do izražaja u subotu, 09.06.2012.godine na posljednjem kolu Druge nogometne lige jug kad je livanjski Troglav ugostio ekipu Tomislavgrada odigravši neriješeno 1:1, što nije omelo Troglava da, zahvaljujući ranijim rezultatima, osigura ulazak u Prvu ligu FBiH. Ulaz je bio slobodan pa su tribine bile ispunjene do kraja, kao rijetko kad, a među pozvanim političarima, predstavnicima lokalne i kantonalne vlasti i biznismenima, bili su pozvani, očekujuće i prisutni, i predstavnici sve tri vjerske zajednice: i fratri i hodže i popovi, naravno kao potencijalni donatori za dogradnju tribina stadiona na Zgonima kako bi se ispunili kriteriji koje traži ovaj rang takmičenja. Na kraju utakmice se pokzalo da svećenici nisu bili samo potencijalni, već i stvarni donatori u novčanim prilozima, naravno u zatvorenim kovertama. A prisustvovali su i fešti na kojoj se jelo i pilo nakon utakmice, naravno besplatno, pošto su to osigurali sponzori. Uz svećenike svečanosti su doprinjele i livanjske mažoretkinje, plesačice i članovi Hrvatskog KUD „Dinara“. Predstavnici vjerskih zajednica su utakmicu pratili sa istočne strane, gdje su treneri, delegati i rezervni igrači, te nedavno osnovani klub navijača Troglava „Livanjska konjica“ čije su pjesme i skandiranja, uz ples, na momente propratila i dvojica veselih fratara. Utakmica je iskorištena da se propagira započeta akcija sakupljanja donacija za dogradnju istočne tribine i nabavku stolica doniranjem makar po 10KM za jednu stolicu, ili kupovinom klupskih dresova, od čije prodaje će se također finansirati dogradnja stadiona. Bio je ovo najlivanjskiji i najmultietničkiji skup Livnjaka od perioda prije rata. Nakon što je bio Troglav, pa odlaskom Srba bio nakratko hrvatsko-bošnjački „dvoglav“, potom jednonacionalni hrvatski „jednoglav“, sve do unazad koju godinu, Troglav je, ako je suditi po šarolikoj publici i igračima, te još šarolikijim predstavnicima lokalne vlasti i vjerskih zajednica, čini se ponovo postao „troglav“. Još samo kad bi odgovorni ovako bratstvojedinstvujuće djelovali i na obnovi firmi, zapošljavanju, uvođenju bh nastavnih planova i programa u školama, te na obnovi livanjske, u ratu porušene, centralne džamije Ćurčinice, bilo bi razloga za optimizam. Desila bi se ne samo sportska, već i političko-pravna, patriotska, socijalna, kulturna, pa i...