Saff.ba

Sa puta po Albaniji

Piše: Refki Alija

Na graničnom prijelazu Vrbnica i sa kosovske i sa albanske strane carinici brzo završavaju svoj posao i nema velikog zadržavanja. Za vrijeme ljetne sezone može se proći i sa izvodom iz matične knjige rođenih ili ličnom kartom. Odatle odmah kreće autoput, sa po tri trake u jednom smjeru. Putnik namjernik koji je ovuda prošao samo prije dvije godine, kada je put bio izrovan, “krpljen” i šta ne još, ne može da se snađe pa više ne obraća pažnju na mnogobrojne bunkere koji su i dalje načičkani po okolnim brdima, a negdje ih ima i u samim dvorištima lokalnih mještana. Moderna je to saobraćajnica koju je radila američko-turska kompanija. {reg}

Međ: Brzina i sigurnost

Do tridesetak kilometara udaljenog Kuksa ima više mostova visokih i po stotinjak metara, a stiže se za dvadesetak minuta. Ispred tunela Kaljimaš, dvadesetak kilometara južno od Kukeša, dugačkog šest kilometara, pošto je zbog nezavršenih radova pušten u saobraćaj samo od sedam do 19 sati, sada nakon završene ljetne sezone, čeka se da iz suprotnog smjera prođe kolona. Tunel je rađen po najsavremenijim metodama, osvijetljen je i prolazi se za 15-ak minuta.  Vodi se strogo računa i jedna kola sa tehnikom za izvlačenje uvijek idu na čelu kolone i sa jedne i sa  druge strane. Put zatim vodi kroz visoke albanske planine, redaju se mostovi, a sa strane mogu se vidjeti ostaci vremena komunističkog vođe Envera Hodže, kao što su bunkeri, a na sjeveru zemlje i veoma siromašna, ali za putnika namjernika i dosta egzotična sela, često sastavljena od nekoliko kuća građenih od kamena. Ipak, kako reče jedan mještanin, ovaj autoput za njih je ”lokomotiva brzog razvoja”, što se vidi i na osnovu novoizgrađenih modernih i vrlo lijepih kuća pored onih od prije nekoliko decenija. Uspomene na Enverovo doba i dalje su veoma prisutne. Koleginica iz  Kuksa, sada dopisnik Radio Televizije Kosova (RTK ), pokazuje mjesta gdje je na akcijama radila u vrijeme kada je bila učenica srednje škole. “Mnogo smo radile. Bile smo odvojene od muškaraca i o tome se mnogo vodilo računa. Nemoral se strogo kažnjavao”, kaže ona dodajući: “Bilo i ne ponovilo se.“ Na autoputu ima još nedovršenih dionica, rade se ili uskoro treba da budu puštene u saobraćaj. Ima dionica starog puta koje su naknadno asfaltirane pa se, primjera radi, od Prizrena do Tirane sada stiže za dva i po umjesto šest do sedam sati prije godinu dana. Mnogi sada, umjesto preko Kule i Rožaja, za Podgoricu ili Ulcinj idu upravo ovim autoputem jer čak tri puta brže stignu nego da idu kanjonom Morače gdje su se u prošlosti dešavale tolike saobraćajne nesreće. Kada se iz Rubika, malog gradića, kreće ka Tirani, na putu je i za današnje prilike veoma lijep most, nazvan most Ahmeta Zogua, posljednjeg albanskog kralja. Još nekoliko kilometara i dolazi se do raskrsnice za Tiranu sa lijeve i Skadar sa desne strane.

Međ: Tirana

Tirana, glavni grad Albanije, je grad kontrasta. Zaista, izuzetno se mnogo gradi. Prije nekoliko godina tadašnji gradonačelnik Edi Rama dobio je nagradu za najboljeg svjetskog gradonačelnika, sa jedne, a sa druge strane svuda su vidljivi ostaci prošlog vremena, počevši od kolektivnih centara do kuća iz turskoga doba. Ima dosta uređenih parkova u kojima je najviše penzionera koji koriste lijepo vrijeme, igraju šaha, domina ili jednostavno razgovaraju. U novoizgrađenim naseljima gdje ima i desetospratnica skoro da nema infrastrukture, puteva i vode naprimjer. To je jednostavno neshvatljivo za one koji ovdje dolaze prvi put. Građani Tirane, međutim, samo se smješkaju, sliježu ramenima i kažu: “ Neko ko se obogatio za kratko vrijeme to čini i niko im ne može stati na put”. Cijene nekretnina su posljednjih godina znatno porasle. “Kada sam 1990. godine boravio u Tirani, stan od 80-ak kvadrata u strogom centru grada mogao sam kupiti za tri hiljade maraka. Iako sam imao 50 hiljada maraka, nisam kupio nijedan. Taj isti stan sada košta između 80 i 100 hiljada eura”, kaže Prizrenac koji je ovdje došao na jednodnevni izlet. U Tiranu i južnu Albaniju ovih dana dolaze mnoge organizovane grupe prosvjetnih radnika sa cijelog Kosova. Za tri dana boravka u hotelu, pun pansion i naravno put u oba pravca, plaćaju po 40 eura. Sam centar je zadržao, rekoše, izgled iz perioda Ahmeda Zogua. Dosta je čist i frekventan pošto to nije pješačka zona kao u ostalim evropskim metropolama. “Hajde, kupi mi jednu hemijsku“, kaže mi 15-godišnji dječko čuvši me kako govorim bosanski. Kasnije mi reče da je iz sela Zapot iz albanskog dijela Gore u oblasti Kuksa. Po njegovim riječima, ima ih u Tirani “dosta” i žive od trgovine. U strogom centru Tirane, gdje su i dalje dominantne zgrade iz Enverovog vakta, nalazi se  mala, ali izuzetno lijepa džamija. “Enver Hodža nije je srušio jer je bila izuzetno lijepa. Nije mogao i nju da sruši. To nije bio slučaj sa ostalima koje je srušio ili od njih stvorio magacine i Albaniju proglasio ateističkom zemljom”, pojašnjava nam jedan građanin Tirane dodajući da je sada drukčija situacija. ''Grade se ili obnavljaju džamije, a narod se istina polahko, ali ipak vraća vjeri“. Prilikom boravka oko podne-namaza na šerijatsko vjenčanje dolazi mladi bračni par. Dok su čekali da uđu, ispred džamije grupa mladih Romkinja svečano obučenih čekala je da prisustvuje tom činu. Nešto dalje je i dosta velika medresa. Ispred je spomenik, vjerovatno osnivaču, a zgrada je dosta dugačka i lijepo ofarbana. Sa istočne strane je planina Dajt. Na nadmorskoj visini od 1620 metara, udaljen oko sedam-osam kilometara od centra, na kamenim liticama izgrađen je veleljepni  hotel do kojeg se stiže žičarom dugačkom  4,2 kilometra, a odatle se kao na dlanu vidi cijela Tirana. Žičara je posebna priča. Rekoše da ju je izgradio vlasnik neke  osiguravajuće kompanije koji “se preko noći napunio para”. Žičara je ponegdje visoka i do 1.200 metara iznad zemlje, pa se mnogi pokaju što su uopće pošli na taj put. Odozgo se vide ostaci nevjerovatnog siromaštva, kućerci od čerpića i kamena iz “srednjeg vijeka”. Sa druge strane vojne kasarne, ali i strelišta koja su sada napuštena, ali govore o jednom periodu vrlo mučnom za ovu zemlju. Na povratku, u Kuksu svraćamo u  novoizgrađeni desetospratni hotel “Amerika”. Na posljednjem spratu je rotirajući restoran. Rekoše da mladi Prizrenci ovdje dolaze na zabavu što je donedavno bilo nezamislivo. Konobari, međutim, ponekad “ zaborave “ pa jedan račun naplate više puta, naravno ako ne obratiš pažnju na to.

Egida: Mnogi sada, umjesto preko Kule i Rožaja, za Podgoricu ili Ulcinj idu upravo ovim autoputem jer čak tri puta brže stignu nego da idu kanjonom Morače gdje su se u prošlosti dešavale tolike saobraćajne nesreće

{/reg}

---

Dodaj ovaj članak u svoju omiljenu online zajednicu

Komentari (0)

RSS feed Comments