Žak Širak o Srbima

Srbi su narod bez zakona i vjere

petak, 25 Oktobar 2013 u 16:07 sati Njemački kancelar Helmut Kol pridružje mu se govoreći o četničkim zlodjelima počinjenim na Balkanu krajem dvadesetog vijeka vidno potresen ljutito je podviknu pred novinarima:“ Neka se Srbi podave u sopstvenom smradu!“ Kakva je to nevidljiva brana koja sprječava da ovakve i slične izjave dopru do svijesti i pameti naroda kojem su upućene? Šta se to ispriječilo između razuma tih ljudi i istine o njima zbog koje su trenutno, sigurno najomraženija nacija na svijetu? Pa zar nije njihova ona poslovica koja veli da ako ti dvojica kažu da si pijan, dužan si se valjati?

16135069sirakibiljana

Piše: Sead Zubanović

„Srbi su narod bez zakona i vjere. To je narod razbojnika i terorista." Ovo je izjava Žaka Širaka, vezana za agresiju na Bosnu, data 1995 godine u vremenu kada je pomenuti političar obavljao funkciju predsjednika Francuske države. Uvrijeđena promišljanjem ovog svojevremeno veoma autoritativnog i uvaženog državnika, srbijanska politika ne spominje više nikako i to traje do danas, prijateljstvo i savezništvo sa Francuzima, koje datira još od Prvog svjetskog rata, zvano „bratstvo po oružju." I ovogodišnja proslava Dana republike održana 14. jula (datum početka Francuske revolucije 1789 godine) koju je organizovala ambasada pomenute države u Beogradu, protekla je bez prisustva bilo kojeg značajnijeg političara zemlje domaćina. Od Širakove diplomatske šamarčine još zvoni u ušima srbijanskih političara. Ništa manje za Srbiju, a posebno za Srbe u Bosni, nije trebala biti bolna ni izjava koju je iste godine dao svim svjetskim medijima direktor Međunarodnog centra za štampu Johan Fritz koji je svoje promišljanje formulisao ovako: " Uostalom, bosanski Srbi su za nas uvijek bili i ostali banda razbojnika i ubica!" 1999 godine Toni Bleir, predsjednik Velike Britanije okarakterisao je vojnu intervenciju saveznika na Kosovu riječima:" Rat protiv Srba nije više samo vojni sukob. To je bitka između dobra i zla, između civilizacije i varvarstva!" Njemački kancelar Helmut Kol pridružje mu se govoreći o četničkim zlodjelima počinjenim na Balkanu krajem dvadesetog vijeka vidno potresen ljutito je podviknu pred novinarima:" Neka se Srbi podave u sopstvenom smradu!" Kakva je to nevidljiva brana koja sprječava da ovakve i slične izjave dopru do svijesti i pameti naroda kojem su upućene? Šta se to ispriječilo između razuma tih ljudi i istine o njima zbog koje su trenutno, sigurno najomraženija nacija na svijetu? Pa zar nije njihova ona poslovica koja veli da ako ti dvojica kažu da si pijan, dužan si se valjati? Odgovor je, Srpska pravoslavna crkva, skraćeno SPC. Ona, njeno učenje i njeni sveštenici su tumor na mozgu Srba! Taj narod je samo instrument pomoću kojeg crkva ostvaruje svoje uvijek iste ciljeve, želju za duhovnom vlašću i političkom dominacijom, lagodan život bez rada i uživanje u privilegijama svih vrsta. Naravno sve to, ali bez ikakve odgovornosti za grozne posljedica koje nastaju zbog pogubnosti ostvarivanja njenih ciljeva, prije svega teritirijalnog širenja srpske države na kojem crkva insistira, ne obazirući se na cijenu koju će platiti drugi, ali i bez sažaljenja za „svoj" narod.

Savezništvo sa Portom

U državi Bosni i Hercegovini ne postoji ni jedan pravoslavni manastir, niti jedna crkva koja je izgrađena prije dolaska Otomanske imperije na ove prostore. Sve svoje vjerske objekte po Bosni SPC (koja se tako naziva tek od 1920 godine kada je objedinila sve svoje eparhije formirane još pod Osmanlijama) stekla je zahvaljujući svojoj poslušnosti, poniznosti i bespogovornom savezništvu sa Portom. Ali ta činjenica nimalo ne smeta da svakodnevn papagajski, Srbi iz Srbije i Bosne, bez obzira na školsku spremu, u rasponu od nepismenog do doktora nauka, pozivaju Bošnjake da se vrate u „veru pradedovsku". A bilo kakve vjere ili „vere" u tom narodu pogotovo tada nije bilo. O tome svjedoče dubrovački spisi iz 1346. godine, a pronašao ih je i objelodanio profesor doktor Jusuf Mulić dekan u penziji, u kojima doslovno ovako piše:" U Bosni žive ljudi i Vlasi". Ljudi su Bošnjani, a Vlasi su bezbožnički narod koji će mnogo kasnije postati Srbi. Vlaha je do dolaska sultana Fatiha u Bosnu bilo samo u njenom jugistočnom dijelu, ali ni tu iako je uporno pokušavano, u Dobrunu kod Goražda, nije dokazano da je zatečen barem jedan hrišćanski manastir. Naseljavani od 1512 godine, „Srbijci", Vlasi i Cici (Cincari) iz vojničkih razloga, kao neredovni vojnici i čuvari granice, četovali su i vojevali u ratu na Turskoj strani. Čuvenu Ahdnamu, povelju o ljudskim i vjerskim pravima, sultan Mehmed je po dolasku u Bosnu zato uručio samo franjevcima u polju Milodraž kod Fojnice Opšte poznata je činjenica se da su oni oduvijek bili Papina prethodnica sa zadatkom postupne i mudre pripreme stanovništva za kasnije pokatoličenje i rudari ( kopali su za Vatikan isključivo zlato i srebro i iz tog razloga boravili u Fojnici i Srebrenici) što zorno dokazuje da u samoj Bosni nije bilo tada ni katolika ni pravoslavaca. Nekoliko katoličkih crkava je evidentirano u pograničnim dijelovima, kao što je Trebinje, koje su Srbi, koristeći svoj povlašten položaj u imperiji, po dolasku preoteli. Ova je država i tada bila stjecište pravovjernih, onih ljudi koji su verovali u samo Jednog Boga. Bosna je dugo bila utočište protjerivanim bogumilima širom, u tom vremenu, mračne Evrope od Bugarske, pa Srbije, Mađarske, Češke do Francuske, koji samo zbog svog vjerskog ubjeđenja bivaju proganjani. Bježe u monoteističku Bosnu, jer ih tamo u njihovim domovinama ubijaju, vješaju, pljačkaju i pale na lomačama inkvizitori širom crkvenih država profanisane „stare dame". To je razlog što je Miroslav Krleža srednjevjekovnu Bosnu nazivao jedinim otokom čovječnosti i intelektualnog svjetla u Evropi tog vremena.

Kao druga povlaštena vjera, gotovo izjednačena sa Islamom, pravoslavlje se u doba Osmanlija širi više nego i u kratkotrajno doba Dušanovog Srpsko-grčkog haotičnog carstva. Do danas se naprimjer spominje čak pet gradova kao njegova prjestonica? Pećka patrijaršija 1557 godine od Carigrada dobija nove „dijecoze" u Bosni (podrazumijeva se i Hercegovina kao geografski pojam), Crnu Goru, dio zapadne Bugarske, u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji sa Srijemom i u Ugarskoj čak do Budima. Osnovano je više od četrdeset episkopija. To je ta granica velikosrpske vječne čežnje Karlovac, Karlobag, Virovitica. Šešelj i četnici žele da se vrate Srbima Otomanske međe, znaju da su njihovi pretci tada najbolje živjeli, ali se stide, kriju i neće da priznaju kako su do njih došli i ko im je to omogućio. ( Stjepan Mesić ih na tu historijsku istinu često napomene) Ovo je bio najpozitivniji period djelovanja Pravoslavne crkve jer je ista od strane Carigrada, gdje je stolovao pa Pećke patrijaršije i Atosa, gdje i danas bitiše crkveni vrh pravoslavlja, bila natjerana da artikuliše i zastupa interese svog naroda i postane njegov vjerski i svjetovni poglavar. Gašenje ovog ogromnog carstva dovodi pravoslavno sveštenstvo u definitivno težak položaj. Autoritet u narodu je upitan jer sada treba okrenuti ploču i zagovarati i podržavati bune i ustanke, koje je do juče crkva sprječavala podilazeći Osmanlijama, kako bi se na vrijeme oduzela što veća teritorija od umiruće imperije i ponovo obezbijedio povlašten status. Takođe, potrebno je dodvoriti se svom narodu kojeg treba sada nagovoriti da progoni i ubija sve one koji su drugačijeg vjerovanja ciljajući na Bošnjake muslimane, većinom gradsko stanovništvo i zemljoposjednike kao „izdajnike vere pradedovske". U prepravljanju prošlosti neminovna je upotreba laži jer njome se najlakše može formirati, kanalisati i usmjeriti revolt mase. To pravoslavnom sveštenstvu nije predstavljalo problem jer su imali golemo iskustvo falsifikujući i glorifikujući kompletan tok događanja na Kosovu. Za početak je izmišljen termin „danak u krvi". Nikakve krvi tu nije bilo, ali je namjerno tako oslikan odabir djece za, kako bi se danas reklo, vojnu akademiju u Stambolu. Ta praksa regrutovanja je bila jako rijetka već od 1568 godine, da bi je sultan Murad III ( 1574-1595) potpuno ukinuo. Prema istraživanju grčkog historičara Dimitrija Kitsikisa objavljenom u knjizi Tursko-grčko carstvo, mnoge kršćanske porodice su dobrovoljno davale svoju djecu za janjičare jer im je nakon toga bio omogućen ulaz u „osmansko visoko društvo". Židovska i ermenska djeca nisu uzimana u obzir, a to samo po sebi mnogo govori. Isto tako, naprimjer porodica Mehmed-paše Sokolovića je na islam prešla prije njegovog odlaska u Stambol što je činjenica koja demantuje laž da isti nije bio musliman i da su iz Bosne samo hrišćanska djeca postajala janjičari. Posmatrajući sa ove vremenske distance odnos Srba prema državnoj službi i uniformi (bez razlike da li je ona vojna, milicijska, žandarska, poštarska, šumarska, revizorska, portirska ili vatrogasna) do koje je u bivšoj Jugoslaviji od njih bilo skoro nemoguće doći, jer je ista manje ili više nosila društvene privilegije, a garantovala nerad i dobru platu, ispravan je zaključak iz te knjige da su tada kod hrišćana tražene crkvene i druge veze i davano mito da bi se bar jedan od sinova iz domaćinstava poslao na besplatno školovanje. Po završetku obrazovanja postajali su janjičari i tako sticali preduslov za kasniji visok društveni status. Zar se i danas ne pjeva pjesma, Rado Srbin ide u vojnike? Srbijanskih oficira i vojnika bila je puna Austro-Ugarska vojska čak i u vrijeme rata sa Srbijom, a da ne govorimo o nacionalnom dominantnom srpskom sastavu vojske Kraljevine i monarhije SHS, a kasnije JNA.

Figarova ženidba

Bijes srpskog naroda se kroz vijekove dovodi do tačke ključanja groznom laži koja je nespojiva sa islamom, a to je da su, kako oni kažu, „Turci" kao zemljoposjednici koristili pravo prve bračne noći nad srpskim nevjestama. Ovaj termin je dobro poznat Evropi i njenim feudalcima još od Rima i Grčke ( u Francuskoj se zvao : droit du seigneur, gospodarevo pravo na razdjevičenje djevica, latinski: jus primae noktis.) Pravo prve bračne noći primjenjivali su Vikinzi nad kršćanima, Englezi nad Škotima, Amerikanci nad Afrikancima sve do građanskog rata, a i u Rusiji je taj običaj prestao tek u 19 vijeku. Radnja opere Figarova ženidba Wolfganga Amadeusa Mozarta zasnovana je na pravu prve bračne noći iako danas stideći se tog svog adeta Evropa pere ruke i tvrdi da ga nikad u njoj nije bilo. Taj čin uz silovanja kroz vrijeme korišten je najviše kao način učvrćenja okupacione vlasti. Da bi bijes generacija koje dolaze kod Srba bio što veći, skovan je i naziv : „Šetanje konja i opanaka." Jadni mladoženja, naravno pravoslavac ili kasnije dodatim žalopojkama i katolik, morao je, kao, vodati aginog ili begovog konja čitavu noć i „šetati" svoje opanke dok se ovaj naslađivao tijelom njegove, tog dana tek vjenčane ljube. Masovna četnička, ali i ustaška silovanja Bošnjanki u ovoj agresiji direktna su posljedica ove laži i iz nje proizašle želje da se tim zločinom kod Srba, a i Hrvata ublaži osjećaj žrtve. Smiješno je kako su se kasnije Srbi i Hrvati ujedinili u lažima o nadmudrivanju turskih zemljoposjednika pričom da su se njihovi pretci dosjetili i organizovali na isti dan više svadbi u istom kraju te nadmudreni Turčin nije fizički mogao razdjevičiti sve tek udate. Poznavajući moralnost kroz historiju i jednih i drugih vjerujem da su te radnje, u ogromnoj većini slučajeva, obavljane kao predbračne po šumama i gorama pred kravama i ovcama. Drugi način „spasa" nevjeste bio je tetovirenja krsta na tijelu mladenki zbog kojeg je „turski zlotvor preplašen odustajao od seksa". Neshvatljivo je da i danas čak i oni kojima je kompjuter svakodnevnica mogu vjerovati u ove laži za djecu. Sasvim drugi je par opanaka istina da su do najboljih proplanaka i oranica kmetovi dolazili zahvaljujući tome što im kćerke, kao što to čine i danas širom islamskih zemalja, a počesto ni mlađe supruge, nisu „bježale" od ložnica bogataša, tada aga i begova. Naprotiv. . . E, ta se bruka prekriva ovom neistinom.

Treća laž kojom se raspirivala želja za osvetom hrišćanskog pučanstva je priča o enormnoj visini poreza. Iznos od jednom utvrđene desetine koji je godišnje plaćalo nemuslimansko stanovništvo, a o kome se danas sa čežnjom priča ne samo u Srbiji nego širom Balkana, učinio je Otomansko carstvo neprikosnoveno najjeftinijom državom ovih prostora. Naprimjer, sam današnji PDV je porez od 17%. Za Bošnjake muslimane, kao vladajući narod čiji su muškarci služili vojsku i to u vremenskom pedriodu od osam do petnaest godina bila je dosta teža situacija jer se njihov porez usklađivao sa visinom ostvarenih prihoda i pratio uvećanja imetka. Uz to, iz ratova se često vraćao samo svaki deseti Bošnjak, dok je hrišćansko stanovništvo doživjelo u tom vremenu najveći demografski bum kroz svoje postojanje. Jeste da su plaćali po muškoj glavi godišnji vojni porez zvani „nizamija", otprilike u vrijednosti jednog jagnjeta, što je zaista bila smiješno mala cijena jer su ostajali kod svojih kuća živi i zdravi, množili se i još privređivali i zarađivali. Odvratna je isto tako priča o nekakvom porezu na trošenje „begovskih zuba". Eto, turski mrski okupatori su naplaćivali dodatni porez zato što su trošili svoje zube jedući otete poslastice iz srpskih kuća. Ma koliko to normalnom čovjeku izgledalo sve skupa smiješno, glupo i naivno osmišljeno, srpski narod svojim popovima vjeruje. Vjeruje im iako je zapisano i dokumentovano puno slučajeva iz tog vremena da hrišćanski sveštenik nije htio da obavi obred sahrane dok mu se unaprijed ne plati njegovo služba. Cijena jedne krave je bila i cijena sveštene ceremonije pogreba pa su komšije Bošnjaci često znali između sebe sakupiti novac i tako pomoći komšiji kmetu pravoslavcu u nevolji. Ljeti su tijela preminulih članova siromašnih pravoslavnih porodica znala doći u fazu truhljenja i svojim smradom uznemiravati okolinu, ali popovi su ostajali neumoljivi. Da je to tačno evo 30. 7. ove 2013 godine, potvrdio je tragičan događaj kada su se u Paraćinu (Srbija) na kupanju u rijeci udavila dva brata, Aleksandar i Bojan Ivanišević. Njihov otac Siniša, uz svu bol koja ga je razarala jer je u trenu ostao bez dva sina, molio je i kumio javnost da mu pomogne u plaćanju pogrebnih troškova i troškova običaja koji slijede jer ih on ne može podnijeti. Crkva se, normalno, nije odazvala apelu i njoj se morala platiti puna cijena „usluge" koja je i najveća stavka prilikom ovog vjerskog obreda.

Grobarski biznis

Kako se da zaključiti, po njenom distanciranju i prikrivenoj konrfrontaciji sa crkvenim vrhom, današnja vlast u Srbiji je jako svjesna svoje vojne i političke nemoći nastale kao posljedica pogubnosti politike koja je državu odvela u ratne poraze, ekonomsku propast i stavila na svjetski stub srama. Uzalud patrijarh i svita oko njega svojim žalopojkama o gubitku Kosova traži saveznike u izvršnoj vlasti. Na momente se čini da su čak i četnici shvatili koliki je egoizma i pohlepe skriveno u već otrcanom crkvenom pozivu da svi Srbi moraju živiti u jednoj državi. Pravoslavno sveštenstvo stalno priželjkuje rat i čini sve da do njega dođe jer ono na sahranama pa kasnijim zadušnicama i pomenima, kroz vrijeme neprekidnim obilježavanjima dana smrti pokojnika, najviše profitira. Tu konkurencije nema, njihov monopol je neprikosnoven, a srpske majke i očevi su spremni bogato nagraditi one koji će njihovim poginulim sinovima, najčešće jedincima, „otvoriti" nebeske kapije raja pa neka košta šta košta. Ti ožalošćeni ljudi postaju njihova doživotna klijentila i garantovani izvor prihoda iz godine u godinu prilikom obilježavanja dana pokojnikove smrti. Tada se i sveštenici lažno solidarišu sa roditeljskom boli i obavezno javno pozivaju na osvetu, a u stvari su skoro najveći krivci što su ti mladići čineći drugome zlo i sami nastradali. Nije rijedak slučaj da svu svoju imovinu, u takvim slučajevima, roditelji testamentom ostave crkvi. Na taj način se dolazi do ogromnih sredstava koja sveštenicima pune kase i omogućavaju komforan život uz orgije svih vrsta čijem smo razotkrivanju ovih dana kroz slučaj „Kačavenda" svjedoci. Muška djeca, nacionalno isključivo srpska, sinovi koje porodice šalju da se školuju i postanu vjerski službenici, zbog seksualnih zlostavljana po crkvama i manastirima često znaju izvršiti i samoubistvo. Eto, oni koji su izmišljali laži o tome kako su Turci silovali srpske kćeri, u isto vrijeme su po pravoslavnim hramovima silovali, a i danas, zahvaljujući mogućnosti snimanja dokumentovano dokazano, siluju srpske sinove. A možda popovi, kao duhovne vođe srpskog naroda, vide mnogo dalje pa na ovakav način pripremaju Srbiju za ulazak u Evropsku uniju. Nesebično se angažuju na omasovljenju gej populacije kao jednom od glavnih uslova za predstojeće ravnopravno članstvo u ovoj zajednici naroda.

Evo nekoliko aktuelnih krilatica koje ilustruju kako svetosavska crkva nastavlja nikad prekinutu duhovnu kampanju pripreme mladosti svoga naroda na zločine nad drugačijim od sebe i novi rat u kojem sveštenici, normalno, nemaju namjeru ginuti, nego ubirati plodove svoje „kampanje". Ovo su samo neki od naslova sa portala SPC-a:" Srbija je Božije oko", „Kosovo je zenica Božijeg oka", „Bog čuva Srbiju", „ Po Svetom Savi Srbi iznad sebe priznaju samo nebeski Jeruzalem, a na zemlji nikoga", „ Srbi, delfini i kitovi, čuvari planete", „ Ujedinjenje Srba ili smrt", „Srbi čuvari jezika, DNK-a i periodičnog sistema elemenata", „ Poslije Gospoda Boga najveće čudo u svemiru je srpski jezik i srpska azbuka" i tako dalje i tako redom sve do novog kolektivnog ludila Srba, pa fašizma i rata. Tačnije rečeno ubijanja, pljačkanja, silovanja i progona komšija, prije svega Bošnjaka, ali i, pogotovo tada, dobro plaćenih sahrana u pljačkaškim pohodima poginulih Srba. Sjetimo se kako su počele duhovne pripreme „nebeskog naroda" za zadnji genocid nad Bošnjacima devedesetih i ko je uporno nosao, posebno po Bosni, nekakve mošti i mahao kandilom. Ni ova se činjenica ne smije nikako zaboraviti. Pop Momčilo Đujić je ratni zločinac još iz Drugog svjetskog rata i kasnije osnivač četničkog Ravnogorskog pokreta. Njegov je monstruozni izum žrtvu zatvoriti u bure u koje su sa vanjske strane zakucani mnogobrojni veliki ekseri i zakotrljati niz brdo. Za vrijeme dok su se morali prevrtati u buretu nesretnici su po cijelom tijelu bivali ranjavani, žestoko izbodeni vrhovima eksera, a poslije dugo umirali u mukama sve dok ne bi iskrvarili. Evo zaista slikovitog primjera svetosavskog hrišćanskog milosrđa i dobrodušnosti jednog pripadajeć mu vjerskog službenika

Zvanični Beograd očigledno više ne stoji danas kao juče iza otvorenog ratno huškačkog crkvenog lobiranja u javnosti. Nije tu u pitanju odustajanje od plana formiranja velike Srbije, nego posljedica SANU procjene da politička situacija u svijetu, a ekonomska u zemlji ne dozvoljavaju trenutno upuštanje u takvu vrstu avanture Vrh SPC-a ima drugačije promišljanje i samo iz tog razloga, njegove žurbe, dolazi i doći će do još većeg varničenja na peramanentno šovinističkoj političkoj srpskoj sceni. A na čijoj je strani u ovom, samo trenutnom, nesporazumu i šta želi i namjerava u budućnosti činiti aktuelna vlast Srba u Bosni zaključite sami iz ove izjave njihovog prvog i nedodirljivog: „SPC u našem društvu, u srpskom narodu, u RS-u ima veoma značajnu ulogu. To je najznačajniji element našeg nacionalnog identiteta." Tako reče prije par dana M. Dodik, a prenese novinska agencija čija mi je skraćenica odavno ogadila ime ženke srndaća.

Pametnom je i išaret dovoljan, a budali ni šamar ne pomaže.

Dokaz da je srpska crkva kroz vrijeme bila i ostala sama sebi dovoljna i da je narod od kojeg živi i koji slijedi nju i njeno učenje ne interesuje su slijedeći primjeri paganskih običaja koji su dugo vremena bili, a neki i ostali, prisutni kao sastavni dio vjere ili načina života kod Srba i Crnogoraca. „Lapot" je ritualno ubistvo jednog ili oba ostarjela roditelja od strane obično najstarijeg sina i to sjekirom. Ovaj budući zločin je najavljivan po okolnim selima i pozivani su mještani na „podušje", a to je podrazumijevalo gozbu i pijanku koja se organizovala odmah po obavljenom ubistvu ili ubistvima i to u dvorištu kuće iza koje je zvjerstvo obavljano. U pojedinim krajevima, kao što je činjeno u Pirotskom polju u ubijanju su učestvovala uža i šira rodbina, a često i komšije zadajući po nekoliko udaraca kolcem ili motkom po glavi ili tijelu žrtve ili žrtava. U istočnoj i južnoj Srbiji kao i u Dinarskoj oblasti je zabilježeno stavljanje „proje" na glavu i udaranje čekićem uz rečenicu :" Ne ubijamo te mi, nego ovaj hleb."U Crnoj Gori je taj čin paganstva nazivan „pustevovanje", a umjesto „proje" je korišten vuneni smotuljak. Vlasi su u praksi primjenjivali najbrutalniju metodu, prženje gvožđem po vratu pa stavljanje još živih staraca u mrtvačke sanduke.(To je narod koji je do dolaska otomanske imperije bio naseljen većinski u Srbiji, a i u manjem dijelu Bosne i nije slučajno što je onako spomenut u dubrovačkim spisima.) Eto na osnovu čega je nastala ona srpska narodna koja je tačno odeđivala vrijeme egzekucije, a glasi." Čim čovek preturi še'setu treba ga sekirom po glavi." Ovoj poslovici treba dodati i :" Zreo za sikirče" ili „Zreo za sjekiru." Crkva se i pored opće poznatih Božijih zapovijedi :" Ne ubij" i „Poštuj oca svoga i mater svoju" vijekovima nije suprotstavila ovom paganskom običaju činjenom iz čisto ekonomskih razloga. Pokušavajući opravdati ono za što nema opravdanja, a zaduženi da to čine u srpskoj „Antropologiji religija" anonimni autor između ostalog ovako objašnjava lapot:" Ovim obredom kultura ispravlja logičke nedoslednosti prirode i vraća merioce vremena (rođenje i smrt ) u svoje normalne okvire." Zar ovo nije suprostavljanje Bogu i još jedno srpsko svetosavsko bogohuljenje? Eto, tako od starosti i bolesti koju ona sobom nosi, u šezdesetoj godini života, još prilično zdravi i snažni umirali su sa „ osmehom na licu" sretni i zadovoljni srpski roditelji ubijani najčešće rukom svoje djece. Opširnije su o ovome pisali: Sima Trojanović „ Lapot i prokletije u Srba" 1898. pa V. Radanović „ „Narodna predanja o ubijanju starih ljudi"1929-1930., Dušan Bandić „Narodna religija u sto pojmova" iz 1991 godine te Ivan Kovačević „Prikoljiš" 1992 godine. Pa ko više ima pravo čuditi se bezdušnosti u činjenju zločina onih čiji su najbliži pretci bez imalo griže savjesti ubijali svoje roditelje?

Snohačestvo

Najčitaniji novina bivše Yu države „ Politika" pod brojem 28752,dana 26. 10. 1993 godine opširno je pisala o još uvijek jako prisutnom incestnom običaju u Srbiji da svekar ima pravo na intimne odnose sa svojom „snajom" ili „snajama" sve dok njegov sin ili sinovi ne postanu punoljetni. Zbog potrebe za radnom snagom ( ovo bi prije mogao biti dobar izgovor) mušku djecu su po selima u Srbiji ženili ( a zna se da i danas žene) u jedanaestoj, dvanaestoj godini života sa za brak zrelim djevojkama. Ta neprirodna veza svekra i snahe u narodu nije skrivana i ima i svoje ime: „Snohačestvo". ( Eto ko je zaista koristio „pravo prve bračne" noći nad srpskim „nevestama".) Po polnoj zrelosti sina, veza između snahe i svekra je prekidana, ali i obavezno obnavljana nakon odlaska muža, odnosno sina na služenje vojnog roka. Vjerovatno su iz tog razloga ispraćaji u vojsku u Srbiji uvijek bili velika slavlja, često veća i od svadbi. Jedna te ista žena je tako dovođena u situaciju da rađa potomke dvojici muškaraca, svekru i mužu odnosno sinu i ocu! Faktički je svom suprugu rađala braću,sestre i djecu, a svekru djecu i unučad. A, u kakvom se položaju i groznim psihičkim lomovima morala naći i druga žena u domaćinstvu koja je bila svekrva i majka? Ni nju tu niko ništa nije pitao, a morala je biti svjedokom muževog neprirodnog odnosa i sa više snaha. E, ovaj bi „adet" mogao biti jedan od većih razloga za događanje onog lapota koji je dolazio kasnije kao „oceubustvo." Vjerovatno su zbog u tom narodu uobičajene prakse, snohačestva, čija su žrtve na direktan i indirektan način bile i sa kojim su se kroz vijekove morale pomiriti, srpske žene izgubile osjećaj za mnoge moralne norme i načela i zato nisu u stanju shvatiti niti razumiti duševnu bol i patnju Bošnjanki, žrtava silovanja. Njihovo ponašanje u sudnicama, vrijeđanje i doslovno pljuvanje tokom agresije silovanih djevojaka i žena kao i ne prihvatanje krivice svojih muževa, dokazano optuženih i osuđenih za ta nedjela, sigurno proizlazi iz već poremećenog genetskog koda poimanja dostojanstva i časti žene. Njima je nenormalno i amoralno davno postalo normalno i moralno. Ratni zločin silovanja je saživio i u međunarodnoj sudskoj praksi nakon dešavanja u Bosni, ali srpskim ženama u njihovom promišljanju, zašto je taj čin okarakterisan kao krivično djelo, neće postati jasno još dugo, dugo. Njihova logika, zasnova na paganskoj tradiciji u kojoj su i same učesnice, u postupcima svojih muževa ne vidi ništa loše. To je prije svega zato što ih je Srpska crkva, svojim pasivnim stavom i ne suprostavljanjem ovoj vrsti bezbožničkog familijarnog amorala, navikla kroz vjekove na neprirodnu poziciju i ponižavajući položaj seksualnog objekta u zajednici. Da se teško odreći tradicije potvrdio je ovaj slučaj koji se desio za vrijeme pisanja ove kolumne: „Dana 16. oktobra 2013. godine u Novom Pazaru Budimir M. (70) silovao je svoju snajku G. M. (26) što su potvrdili i ljekarski nalazi." Vijest prenio list „Alo". Nema slučajnosti u tome što je ova „snaja" prijavila svekra zbog silovanja baš u ovom gradu. Stanovništvo Novog Pazara je većinski Bošnjačko i iz tog razloga „snohačestvo" tu nikad nije moglo saživiti kao nešto što je normalno! Nju, ta sredina u kojoj živi, neće optužiti što je odlučila pravno zaštiti svoju čast.

Nije se SPC nikada suprostavila ni paganskom običaju organizovanja raskošnih redovnih godišnjih obilnih gozbi i pijanki po grobljima kao i istog tog obaveznog čina na grobu tek sahranjenog. Naprotiv. Za nju je normalno i to da se leš preminulog veže u sjedećem položaju za naslon stolice, a ispred njega kao i ostalih ukućana uključujući djecu, servira večera koju oni jedu pred pokojnikom kao posljednji zajednički obrok !? Ovaj običaj nije daleko ni od nekrofolije. A da bi preminuli sebi raskrčio stazu do raja u mrtvačkom kovčegu se u njegovu ruku, nekad obavezno, a sada veoma često još uvijek, stavlja štap kojim će tući one koji mu se nađu kao smetnja na tom putu.

Siguran sam da pojma nemaju šta govore svi oni koji Bošnjake muslimane uporno pozivaju da se vrate u „veru pradedovsku".


 

Aktuelno


buy zithromax without prescriptionbuy lisinopril hydrochlorothiazide onlinewhere to buy aciclovir tabletsbuy ventolin inhaler online usacan i buy synthroid online

Facebook stranica

Kontakti

Redakcija
redakcija@saff.ba
tel/fax:+387 32 734901
+387 62 558128
+387 62 287412

Marketing
marketing@saff.ba

Donja Mahala bb 71300 Visoko
Bosnia and Herzegovina

Pretplata
pretplata@saff.ba

SAFF Pretplatnici



Prijava