Sufizam vs. Šiizam

Bh. sufije o šijama: Najopasnija i najprezrenija skupina heretika je ona koja mrzi ashabe Allahovog poslanika

utorak, 29 Oktobar 2013 u 17:53 sati Hafiz Edin Dedić, profesor kiraeta u Behram-begovovoj medresi u Tuzli te ugledni član šazlijskog sufijskog tarikata u svom tekstu objašnjava zašto je sufije u BiH nedopustivo izjednačavati sa šiijama i kakav je stav sufizma o šiizmu. Također, hafiz Dedić upozorava i poziva IZ da se suprostavio širenju šiizma.

559848 10201289191005676 322328386 n

Piše: Hafiz Edin Dedić

U posljednje vrijeme, pogotovo zbog događanja u Siriji, aktualizirano je pitanje razlika između sunitskog i šitskog učenja. Čini se da su događanja u Siriji, koja sve više poprimaju karakter sektaških sukoba, zaustavile proces približavanja stavova i zaoštrile retoriku između sunitskih i šitskih učenjaka. Unutar ove retorike sve češće se spominje pitanje sufizma koji se optužuje za prihvatanje i širenje šitskih doktrina među sunitskim muslimanima. U nekim tekstovima se sufizam i šiizam potpuno izjednačavaju i često možemo naići na fraze „šitsko-sufijsko" učenje, vjerovanje i sl. To ukazuje na neobaviještenost onih koji se koriste takvim frazama, ali u nekim slučajevima i zlonamjernost. Međutim, treba priznati da su tome doprinijeli i određeni sufijski krugovi koje očigledno predvode nekompetentni ljudi. U povijesti Islama možemo naći mnogo primjera zastranjivanja nekih sufijskih ogranaka i njihovog prihvatanja, u potpunosti ili djelimično, heretičkih učenja te udaljavanja od izvornog tesavvufa utemeljenog na vjerovanju i praksi prvih generacija Islama. Primjetno je da je u poslijeratnim godinama u Bosni i Hercegovini sufizam dobio na popularnosti što je izgleda privuklo neke osobe da kroz tesavvuf sebi obezbijede određena zvanja i društveni status i ugled. Zbog nedovoljnog poznavanje islamskog učenja i propisa i želje da ljudima dočaraju kako posjeduju nekakvo „dublje" ili „više" znanje, odnosno znanje koje ne posjeduju „hodže", u tesavvuf su unijeli svakakvih novotarija i učenja koja odudaraju od vjerovanja ehli-sunneta koje slijede muslimani u Bosni i Hercegovini. Često se od osoba iz tih krugova može čuti omalovažavanje i vrijeđanje ashaba Muavije, r.a., vjerovanje u dvanaestoricu imama i tzv. skrivenog imama, predaje koje se ne mogu naći ni u jednoj poznatoj i pouzdanoj zbirci hadisa. S ciljem uklanjanja nejasnoća oko ove teme i odbrane tesavvufa od optužbi koje mu su upućuje za širenje šiizma, spomenut ćemo riječi nekoliko poznatih učenjaka i sufijskih autoriteta.

sejhublehasprveklase

Sufije slijede učenje Ehli-sunneta vel-džema'ata

Većina definicija tesavvufa, a ima ih oko dvije hiljade, definiše tesavvuf kao nauku o odgoju duše, odnosu načina postizanja stepena ihsana koji je spomenut u poznatom hadisu. Ono što je sufije izdvajalo od drugih muslimana jeste njihovo intenzivnije sustezanje od dunjalučkih uživanja (zuhd), odgoj duše (terbijetun-nefs), i čišćenje srca (tasfijetul-kalb), a ne poseban pravac u vjerovanju. Tako autor jednog od prvih i najpoznatijih djela o tesavvufu Imam El-Kušejri (376 – 465 h.) kaže u svojoj Poslanici (ER-Risale El-Kušejrije):" Znajte, Allah vam se smilovao, da su učitelji (šejhovi) ove skupine (sufija) postavili principe svog puta na ispravnim osnovama vjerovanja (tevhid) i tako sačuvali svoje vjerovanje od novotarija (bid'ata) i slijedili ono što su preuzeli od prvih generacija (selefa) i sljedbenika Sunneta (ehlu-sunnet)..." Ebu Mensur El-Bagdadi (preselio 429 h.), jedan od poznatih teologa i sufija, u svom djelu „El-ferku bejnel-firek" sufije svrstava među pripadnike Sunneta, nasuprot različitih šiitskih sekti čija je vjerovanja detaljno obradio u ovoj knjizi. Čak i Ibn Tejmijje, pored svojih kritika na račun sufija, u svom djelu „Fetava" priznaje da su sufijski velikani poput Gejlanija, Rifa'ija, Džunejda i drugih, bili sljedbenici ispravnog vjerovanja i onoga na čemu su bile prve generacije muslimana.

Imamet

Pitanje imameta je jedno od najznačajnih pitanja unutar šitskog učenja. Ukratko kazano, šije vjeruju da se imam (vođa) postavlja tekstom (nass), odnosno Allahovim odabirom, da je bezgriješan, da mu pripada stupanj iznad stepena meleka i vjerovjesnika. Dovoljno je samo pogledati naslove djela „El- Kafi" ili ono što je Homeini napisao u svom djelu Islamska vlast i da shvatimo kakve se nevjerovatne stvari pripisuju imamima. Ovakvo poimanje imameta nije samo stvar političkog razilaženja, već ima opasne konsekvence po same temelje islamskog vjerovanja i učenja. Ukoliko prihvatimo da je Alija, r.a., određen za halifu ili imama od strane Poslanika, s.a.v.s., onda se postavlja pitanje zašto to ashabi, pored svoje velike ljubavi i pokornosti Poslaniku, s.a.v.s., nisu prihvatili? Zašto su izabrali Ebu Bekra, Omera i Osmana? Ako im je to Poslanik, s.a.v.s., dostavio, kao što šije tvrde, onda su se svjesno oglušili o Poslanikovu, s.a.v.s., uputu – Bože sačuvaj – i onda se većina njih, kao što šije tvrde, odmetnula od vjere. Ako je to tako, onda se postavlja pitanje vjerodostojnosti svega što su nam prenijeli, pa i samog Kur'ana. Ovakva vjerovanja sufijski učenjaci i velikani u potpunosti odbacuju slijedeći ono na čemu su bili ashabi i prve generacije muslimana sljedbenika sunneta. Tako Imam Gazali kao jedan od najvećih sunitskih i sufijskih autoriteta u svom Ihja-u, kao nezaobilaznom djelu iz oblasti tesavvufa, kaže:" Legalni vođa (imam) nakon Allahovog poslanika, s.a.v.s., je Ebu Bekr, zatim Omer, zatim Osman a zatim Alija, neka je Allah zadovoljan njima. Nije postojao nikakav tekst (nass) od Poslanika, s.a.v.s., u vezi imama, jer da je postojao, bio bi preči da bude poznat i jasan od onih kojima je postavljao određene namjesnike i zapovjednike vojskama u pokrajinama. To nije bilo nepoznato, pa kako je onda ovo ostalo nepoznato? A ako je postojalo takvo nešto, kako se izgubilo i nije dospjelo do nas? Prema tome, Ebu Bekr je postao vođa (imam) samo izborom i prisegom. Pretpostavljanje postojanja teksta znači pripisivanje suprostavljanja Allahovom poslaniku, s.a.v.s., svim ashabima i poricanje koncenzusa (idžma'), a takvo nešto imaju hrabrosti izmisliti samo rafidije." Ono što zbunjuje mnoge ljude i navodi ih na zaključak o sličnosti ili bliskosti između sufizma i šiizma jeste činjenica da se u silsilama ili senedima (lancu učitelja/šejhova koji seže do Poslanika, s.a.v.s.) većine sufijskih tarikata nalaze imami ehli-bejta. Međutim, sufije im ne pripisuju ono što im pripisuju šije, ne smatraju ih bezgriješnim, ne uzdižu ih iznad vjerovjesnika i ne smatraju ih boljim od prvih halifa, Ebu Bekra, Omera i Osmana. Sufije ih smatraju duhovnim učiteljima i autoritetima koji su, pored svog znanja i pobožnosti, počašćeni i krvnom vezom sa Allahovim poslanikom, s.a.v.s. Tako ih doživljaju i svi iskreni sljedbenici Islama. Ehli-bejtski imami su uživali poštovanje i ljubav muslimana tokom čitave povijesti Islama. Teza koja se često pokušava nametnuti jeste da su sunnije pristalice i sljedbenici emevijskih i abasijskih halifa i neprijatelji ehli-bejta, a da su šije sljedbenici i pristalice ehli-bejta. To je apsolutno netačno. Ako pogledamo biografije ehlibejtskih imama onako kako ih je obradio Imam Zehebi u svom djelu „Sijeru e'alamin-nubela" vidjećemo da o njima govori s krajnjim poštovanjem i ljubavlju i da im daje prednost nad nekim halifama koji su vladali u njihovo doba. Tako za Aliju, r.a., kaže" Jako ga volimo, ali ne tvrdimo da je bezgriješan, kao što to nije ni Ebu Bekr". Za Hasana i Husejna, r.a., kaže:"Da su postavljeni za halife, bili bi toga dostojni." Za Zejnul-abidina i Muhammeda El-Bakira kaže da su bili dostojni hilafeta, za Dža'fera ES-Sadika kaže da je bio preči da bude halifa od Ebu Dža'fera El-Mensura, a za Musa El- Kazima da je bio preči da bude halifa od Haruna ER-Rešida. Poznato je da je i Imam Ebu Hanife učio od Imama Dža'fera ES-Sadika. Važno je znati i to da se ni u jednom poznatoj silsili najpoznatijih i najraširenijih tarikata ne nalazi svih dvanaest imama, odnosno da se te silsile završavaju kada su u pitanju ehli-bejtski imami sa osmim imamom Alijom ER-Ridaom. Takođe, i teza o dvanaestom skrivenom imamu je apsolutna odbačena od sufijskih velikana i autoriteta. Jedan od njih, poznati šafijski pravnik i muhaddis, Ibn Hadžer El-Hejtemi u svom djelu „ES-Savaik El-Muhrika"kaže u vezi s tim:" Svi ostali mimo imamija tvrde da (očekivani) Mehdi nije ovaj El-Hudždže (šitski dvanaesti imam), jer je nestanak neke osobe toliko dug period nadnaravno djelo, i da je on taj (očekivani Mehdi), Poslanik, s.a.v.s., bi u svom opisu toj karakteristici dao prednost nad svim drugim koje je spomenuo. Zatim, pravilo je u časnom šerijatu da maloljetna osoba ne može imati vlast, pa kako ovi ahmaci i maloumnici mogu zagovarati (vilajet) vlast onoga koji ima pet godina."

Odnos prema ashabima Allahovog poslanika, s.a.v.s.

Ashabima pripada posebno mjesto u Islamu. O njihovoj vrijednosti govore ajeti iz Allahove knjige i mnogobrojni hadisi Allahovog poslanika, s.a.v.s. U hadisima se strogo zabranjuje omalovažavanje, vrijeđanje ili proklinjanje ashaba. Pripadnici ehli-sunneta vel-džema'ata su se tako i odnosili prema ashabima. Imam Tahavi prenoseći vjerovanje Imama Ebu Hanife i prvih generacija muslimana kaže: „Mi volimo ashabe Vjerovjesnika, s.a.v.s., ne pretjerujemo u ljubavi ni prema jednom od njih, ne odričemo se ni jednog od njih, ne volimo onoga ko ih mrzi, i samo ih po dobru spominjemo. Smatramo da je ljubav prema njima vjera, vjerovanje i dobročinstvo, a mržnja prema njima je nevjerstvo, licemjerstvo i nepravda." Ovo je stav ehli-sunneta vel-džema'ata koji slijede i sufije. Tako Imam Gazali u svom Ihja-u kaže:" Vjerovanje sljedbenika sunneta je lijepo mišljenje o svim ashabima i isticanje njihovih vrijednosti onako kako su to Uzvišeni Allah i Njegov poslanik činili." Imam Rabbani, još jedan sufijski autoritet kojeg mnogi nazivaju obnoviteljem vjere zbog njegove zasluge u očuvanju i širenju Islama u Indiji, u jednom od svojim pisama koja su sabrana u djelu pod nazivom Mektubat, kaže sljedeće:" Najopasnija i najprezrenija skupina heretika je ona koja mrzi ashabe Allahovog poslanika, s.a.v.s. Uzvišeni Allah je u Veličanstvenom Kur'anu rekao za ovu skupinu da su nevjernici (kuffar) riječima: "Da bi on s njima nevjernike najedio." (El-Feth, 29) Oni koji su prenijeli Kur'an i šerijat su ashabi. Pa ako su ashabi nepovjerljivi i nepošteni, onda se nameće sumnja u Kur'an i šerijat. Kur'an je sakupio Osman bin Affan, r.a., i ako je on nepovjerljiv i nepošten, onda se i Kur'an dovodi u pitanje, da nas Allah sačuva od onoga u što vjeruju otpadnici. Ono što se desilo među ashabima, neka je Allah zadovoljan njima, rasprava i sukob, nije bilo zasnovano na prohtjevima nefsa, jer su njihove duše pročišćene druženjem s najboljim stvorenjem i čiste od svojstava duše sklone zlu. Ono što mi vjerujemo je da je istina bila na strani Alije, kerremellahu vedžhehu, a greška na strani njegovih protivnika. Međutim, ova greška je bila greška procjene (idžtihad) i ne dostiže stupanj grijeha, nema prostora za kuđenje u ovakvoj grešci i onaj koji ovako pogriješi ima jednu deredžu sevapa. A što se tiče nesretnika Jezida, on nije ashab tako da nema dvojbe da je on daleko od sreće jer stvar koju je učinio ne bi učinili ni nevjernici. Ipak su se neki učenjaci sustegli od njegovog proklinjanja, ne zbog toga što su bili zadovoljni njime ili njegovim činom, već zbog mogućnosti da se pokajao." S druge strane, prema šitskom učenju većina ashaba se odmetnula od vjere nakon Poslanika, s.a.v.s. Oni otvoreno vrijeđaju i proklinju mnoge od njih, naročito one koji su, prema njihovom mišljenju, uzurpirali Alijino pravo na hilafet, poput Ebu Bekra, Omera i Osmana, ili su se borili protiv njega, kao što su Aiša, Muavija i drugi. Mogla bi se napisati čitava djela kada bismo naveli sve uvrede, vrijeđanja i proklinjanja ashaba koja se nalaze u šitskim izvorima. Zanimljivo je da Homeini, kojeg mnogi doživljavaju kao obnovitelja vjera ili čak evliju, u svom djelu „Kešful-Esrar" izriče tako teške optužbe na račin halifa Ebu Bekra, Omera i Osmana optužujući ih za nevjerstvo, licemjerstvo, suprostavljanje Allahu i poslaniku i silništvo! Na ove njegove stavove reagovao je takođe jedan od sufijskih velikana savremenika šejh Seid Havva koji je neke Homeinijeve stavove okarakterisao kao JASNO NEVJERSTVO.

Odgovornost Islamske zajednice u BiH

Kao što je poznato, Islam je u Bosnu došao preko Osmanlija koji su se čvrsto držali učenja ehlisunneta vel-džema'ata koje su slijedili i širili sufijski šejhovi i tarikati. Odlaskom Osmanlija sa ovih prostora, misiju očuvanja i širenja vjerovanja ehli-sunneta vel-džema'ata kao puta kojem pripada većina muslimana, od prvih generacija pa do danas, preuzela je Islamska zajednica. Zahvaljujući ovakvom stavu Islamske zajednice očuvano je jedinstvo muslimana na ovim prostorima tokom burne i teške prošlosti. U novije vrijeme pojavile su se određene skupine koje se žele nametnuti sa svojim stavovima muslimanima ovih prostora. Islamska zajednica se uglavnom do sada bavila aktivnostima određenih selefijskih skupina, ali se ne smiju zanemariti ni aktivnosti na širenju šiitskih ideja koje su sve više prisutne u medijskom prostoru i djelovanju nekih organizacija. Iako se ove organizacije uglavnom javno ograđuju od ovih spornih ideja, u skladu s principima svoje „tukje" (skrivanja vjerovanja), osobe koje malo dublje uđu unutar ovih krugova neminovno se suoče sa svim ovim idejama. S obzirom da institucija Reisu-l-uleme crpi svoj legitimitet iz ovlasti koje su joj prenesene od strane Šejhul-islama Osmanlijskog hilafeta, važno je znati kakav je bio stav Šejhulislama o šiizmu. Ibn Kemal Paša, Šejhul-islam za vrijeme sultana Sulejmana El-Kanunija, smatrao je sve one koji ne prihvataju hilafet Ebu Bekra i Omera nevjernicima. Imam El-Kevseri kao jedan od najvećih vjerskih autoriteta u posljednim danima Hilafeta je, takođe, šije smatrao zabludjelom sektom.Treba spomenuti da je Univerzitet El-Azhar kao naša najuglednija naučna institucija nedavno pokrenuo kampanju u Egiptu s ciljem zaustavljanja širenja šitskog i tekfirskog učenja među Egipćanima. U tu svrhu su formirani timovi aktivista odabranih od svršenika El-Azhara koji su prošli i određene pripreme kako bi širom Egipta dijalogom i argumentima zaustavili širenje takvih ideja. Islamska zajednica u BiH bi trebala razmisliti o ovakvoj ili sličnoj strategiji. S obzirom da su tarikatski redovi sastavni dio Islamske zajednice i da za svoje aktivnosti imaju njenu saglasnost, ne smije se dešavati da se u određenim sufijskim krugovima i tekijama promovišu stavovi suprotni učenju ehlisunneta vel-džema'ata ili praksi sufijskih velikana koji su to učenje baštinili i čuvali. Na kraju, želimo kazati da je ovaj tekst samo jedan skromni prilog ovoj temi koja zahtijeva i zaslužuje da joj se u ulemanskim i derviškim redovima posveti više pažnje.

U Allaha se uzdamo i od Njega pomoć tražimo.

 


 

Aktuelno

onepostojeni-narodBorba za opstanak

Onepostojeni narod

Kolumna | 19/04/2014, 12:35
tudi-glas-bosnjackog-avazaBosanske medijske paradigme

Tuđi glas bošnjačkog avaza

Kolumna | 19/04/2014, 12:28
BiH | 18/04/2014, 22:35
BiH | 16/04/2014, 11:33

buy zithromax without prescription

Facebook stranica

Kontakti

Redakcija
redakcija@saff.ba
tel/fax:+387 32 734901
+387 62 558128
+387 62 287412

Marketing
marketing@saff.ba

Donja Mahala bb 71300 Visoko
Bosnia and Herzegovina

Pretplata
pretplata@saff.ba

SAFF Pretplatnici



Prijava