Saff.ba

Upravo sam imao priliku gledati intervju Borisa Tadića na OBN-u. Sve same lijepe riječi, iza kojih novinar, nažalost, nije vidio suštinu. Naime, Tadić je govorio o pomirenju i zajedničkim interesima, a novinar ne vidi nikakve sumnje u njegove dobre namjere. Čak i kada je Tadić govorio da se Srbija ne može stalno pravdati za zločine, kad je tvrdio da su ih i drugi počinili, novinar nije reagirao. Zašto? Niko ne traži od Srbije ili Tadića da se pravda. Od Srbije se traži hapšenje Ratka Mladića i njegovo izručenje u Ševeningen. Od Parlamenta Srbije traži se rezolucija o Srebrenici, dakle, osuda zločina genocida. To se ne traži od juče ili prije mjesec dana. To se od Srbije traži već desetljeće i po. To, očito, Srbija izbjegava da uradi. Čemu prenemaganje Narodne skupštine Srbije oko zločina genocida u Srebrenici? Kome to koristi, a kome će štetiti? Izgleda nevjerovatno da se sve vrijeme govori o rezoluciji Narodne skupštine Srbije o Srebrenici kao o moralnom činu.{reg}

Šta je sa presudom Suda pravde u Hagu, koji je tu rezoluciju osude genocida naložio prije tri godine? Ako se dobro sjećam, davne 2004. godine ta osuda zločina genocida u Srebrenici predlagana je Skupštini Srbije kao deklaracija, što je obaveznije negoli rezolucija. Ali, taj akt je odbijen vrlo brutalno. Sjednica Skupštine izgledala je tada više kao mjesto iznošenja optužnica za žrtve negoli kao mjesto normalne, demokratske  komunikacije. Konačno, to više ne može biti moralni čin. Bio bi moralni čin da je genocid u Srebrenici osuđen i "okajan" u Beogradu prije deset-petnaest godina, a ne toliko poslije. Danas je to moranje, evidentan međunarodni sudski pritisak. Danas su, izgleda, u Beogradu stavljeni pred zid. To što Tadić govori bh. javnosti je tolerantno, lijepo za čuti, ali ima i previše šupljina. Na kraju, kad odlete sve te njegove slatke riječi, ostaje gorka istina o genocidu u Srebrenici i praznina neurađenog, zbog čega je Srbija i kažnjena pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu: zbog nekažnjavanja i nesprečavanja genocida. Srbija opet ništa ne čini. Čak ni verbalno, čemu su, inače, uvijek isprazno skloni po mnogim pitanjima.

Na kraju krajeva, Tadić se sprema usvojiti i još jednu – rezoluciju osude svih drugih zločina. Zašto uporedo sa rezolucijom o Srebrenici? Zašto se takva rezolucija nije donijela mnogo prije u Skupštini Srbije? Tadić ovaj put ponajviše nalikuje svom pulenu Miloradu Dodiku. Taj uvijek, prije nego što progovori o genocidu Srebrenici, koji je inače znao i otvoreno negirati, deklamira o zločinima nad Srbima. Očigledno da i Skupština Srbije definitivno liči na Dodika. Nikad jasno i otvoreno. Nikad tu nisu čiste stvari. Konačno, od nekih evropskih političara čuje se priča o tome da će sa rezolucijom o Srebrenici Srbija pokazati evropsko lice, ojačati svoju ulogu i ugled itd. Te tvrdnje stoje na labavim nogama i prije liče na puko motiviranje srpske javnosti kako bi konačno prihvatila istinu o najstrašnijem zločinu. Suviše indirektno, providno i neprikladno. Nevolja Srbije nije što se oko rezolucije prenemaže, nego što je donosi među posljednjim državama u Evropi, iako duboko umiješana u zločin. Kongres SAD-a usvojio je Rezoluciju o Srebrenici. Evropski parlament donio je Rezoluciju o Srebrenici, tražeći od Vijeća Evrope i Evropske komisije da obilježavaju Dan sjećanja na Srebrenicu. Problem Srbije nije što već godinama ne prihvata jedan akt, nego što, i kad prihvati rezoluciju o Srebrenici, neće prihvatiti istinu o svojoj involviranosti u ovaj najstrašniji zločin.        

        

 

{/reg}