Prijedorcid...
Na dan masakra svjedoci su opazili da je u logor došao veliki broj naoružanih ljudi u vojnim uniformama i crvenim beretkama. Pred prostoriju broj III postavljen je mitraljez. Te noći su se iz pravca prostorije broj III čuli rafali i jauci. Jedan čovjek u prostoriji broj I ranjen je zalutalim metkom. Otvorena je vatra iz mitraljeza. Sutradan ujutro, na zidovima prostorije broj III bilo je krvi. Tijela mrtvih i ranjenih ljudi bila su na gomilama. Stražari su otvorili vrata i rekli: ''Vidi budala balija – pobiše se''
Piše: Anes Džunuzović
U zloglasnim prijedorskim logorima izvršen je veliki broj ubistava. Ubistava je bilo i izvan logora, a koliko je nesrba ubijeno u Prijedoru nikad neće biti otkriveno, kao ni svi počinitelji. Na suđenju Milomiru Stakiću čulo se puno svjedočenja o ubistvima u Prijedoru i njegovim logorima.{reg}
Ubistvo u kasarni Benkovac
Samir Poljak svjedočio je da se u logoru kasarna u Benkovcu 25. jula 1992. godine dogodilo barem jedno ubistvo. On je svjedočio da je zatočenik, izvjesni Alić, bio tako pretučen da više nije mogao podnijeti bolove te je preklinjao da ga ubiju. Čuo se pucanj i više se nije čuo glas pretučenog.
Masakr u Keratermu
U logoru Keraterm 24. jula 1992. godine ili približno tog datuma počinjen je masakr. Otprilike 20.-21. jula 1992. godine, ispražnjena je prostorija broj III u logoru Keraterm, u kojoj su prethodno bili zatočenici iz Kozarca. U tu prostoriju su zatim zatvoreni novi zatočenici iz nedugo prije toga očišćenog područja Brda. Područje Brda obuhvata sela Bišćani, Rizvanovići, Rakovčani, Hambarine, Čarakovo i Zecovi. Prvih nekoliko dana zatočenici nisu dobivali hranu, premlaćivani su i zlostavljani. Na dan masakra svjedoci su opazili da je u logor došao veliki broj naoružanih ljudi u vojnim uniformama i crvenim beretkama. Pred prostoriju broj III postavljen je mitraljez. Te noći su se iz pravca prostorije broj III čuli rafali i jauci. Jedan čovjek u prostoriji broj I ranjen je zalutalim metkom. Otvorena je vatra iz mitraljeza. Sutradan ujutro, na zidovima prostorije broj III bilo je krvi. Tijela mrtvih i ranjenih ljudi bila su na gomilama. Stražari su otvorili vrata i rekli: ''Vidi budala balija – pobiše se''. Neki zatočenici vidjeli su tijela izbačena na travnatu površinu ispred prostorije broj III, a prostor ispred prostorije broj III bio je sav okrvavljen. Stigao je jedan kamion i jedan čovjek iz prostorije broj I ponudio se da pomogne pri utovaru tijela. Ubrzo je kamion pun tijela otišao iz kruga logora. Dobrovoljac iz prostorije broj I rekao je da je u kamionu bilo 128 tijela. Kad je kamion krenuo, vidjelo se kako iz njega curi krv. Kasnije tog dana, stigla su vatrogasna kola da očiste prostoriju broj III i prostor oko nje.
Svakom metak u glavu
Krajem jula 1992. godine u logoru Omarska ubijeno je više od stotinu ljudi. U julu 1992. u logor Omarska stiglo je oko 200 ljudi iz Hambarina. Najprije su smješteni u tzv. ''bijelu kuću''. Rano ujutro 17. jula 1992., oko 01 ili 02 sata, začula se pucnjava koja je potrajala do zore. Ispred ''bijele kuće'' bilo je leševa. Stražari iz logora, među kojima je jedan prepoznat kao Živko Marmat, u ta su tijela ispaljivali rafale. ''Svakome su dali po jedan metak u glavu ekstra''. Leševi su zatim utovareni u kamion i odvezeni. Bilo je ukupno oko 180 leševa. Krajem jula 1992. iz logora Omarska izvedeno je 44 ljudi i ukrcano u autobus. Rečeno im je da idu ka Bosanskoj Krupi na razmjenu. Više nisu viđeni. Tokom ekshumacija u jami Lisac pronađeno je 56 tijela. Uzrok smrti za većinu bile su rane iz vatrenog oružja. Rano ujutro 5. avgusta 1992., Radovan Vokić, vozač Sime Drljače, rekao je stražarima da do autobusa dovedu zatočenike iz Keraterma koji su prethodnog dana dovedeni iz Prijedora u Omarsku. Kod sebe je imao spisak zatočenika koji je uredno sastavio, ovjerio i potpisao Simo Drljača. Prozvano je najmanje 120 ljudi. Postrojeni su i ukrcani u dva autobusa koji su pod pratnjom otišli ka Kozarcu. To su bili obični autobusi javnog prijevoza iz Prijedora. Svjedok E na suđenju Stakiću sastavio je spisak 60 osoba koje je lično poznavao, a koje su odvezene tim autobusima i potom ubijene. Leševi nekih od osoba koje su odvezene tim autobusima kasnije su pronađeni i identificirani u Hrastovoj Glavici. Na toj lokaciji, tridesetak kilometara od Prijedora, pronađen je velik broj tijela – to jest 126. Forenzički stručnjaci utvrdili su da su uzrok smrti u 121 slučaju bile rane od vatrenog oružja.
Masakr na stijenama
Između šest i osam muškaraca koji su autobusom odvezeni iz logora Omarska u logor
Manjača ubijeni su ispred logora Manjača 6. avgusta 1992. godine. Nekoliko svjedoka reklo je da su, nakon što su iskrcani iz autobusa, dvojica muškaraca odvedeni i da su zaklani. Najpoznatija likvidacija prijedorskih Bošnjaka, ubistvo otprilike 200 ljudi iz konvoja na planini Vlašić, na Korićanskim stijenama, dogodila se 21. avgust 1992. O ovom zločinu detaljnije smo pisali u nekom od ranijih brojeva Saffa. A ovog puta podsjećamo. Dana 21. avgusta 1992. u logor Trnopolje počeli su pristizati autobusi i zatočenicima je rečeno da se u njih ukrcaju. U tom trenutku u logoru je bilo još veoma malo žena i djece, tako da su se u četiri autobusa ukrcali mahom muškarci. Komandant logora Slobodan Kuruzović bio je prisutan skoro sve vrijeme. Autobusi su krenuli ka Kozarcu, gdje su im se pridružila još četiri autobusa s ljudima koji su se ukrcali u Tukovima, te osam kamiona. Prijevoz ovim autobusima organizirale su srpske vlasti kako bi prevezle ljude iz Prijedora na teritoriju koju su držali Muslimani. U pratnji konvoja išao je izvjestan broj policijskih vozila. Vlašić je bio prepoznatljiva tačka na putu ka odredištu, odnosno liniji razdvajanja između srpske i bošnjačke teritorije prema Travniku. Konvoj se sporo kretao po prašnjavom i neravnom putu. Autobusi i kamioni zaustavili su se pored jednog potoka. Putnicima je naređeno da izađu iz autobusa i postroje se. Svjedoku X i njegovom ocu rečeno je da izađu iz autobusa. U tom trenutku policajci iz pratnje okupili su se i činilo se da o nečemu raspravljaju. Tada se pojavio jedan kamion i ženama i djeci je rečeno da se ukrcaju u njega. Stigao je još jedan kamion koji je odvezao još zatočenika, ali je ostao izvjestan broj ljudi iz logora Trnopolje i nešto Kozarčana. Zatim je zatočenicima naređeno da se postroje i uđu u dva autobusa. Natrpano ih je po stotinjak u jedan autobus. Činilo se da je za to premještanje bio zadužen jedan čovjek u policijskoj uniformi. Imao je pištolj i gustu crnu kosu. Autobus je vozio 10-15 minuta i izašao na put kojem su s jedne strane bile strme stijene, a s druge duboka provalija. Muškarcima je naređeno da izađu i krenu ka ivici provalije, a tamo im je rečeno da kleknu. Onaj čovjek za kojeg se činilo da je glavni rekao je: ''Ovdje mi mijenjamo mrtve za mrtve i žive za žive.'' Tada je počela paljba. Dva vojnika su se spustila na dno provalije i pucala ljudima u glavu. Od stražara i vojnika koji su bili na mjestu pogubljenja identificirani su Dragan Knežević, Saša Zečević, Zoran Babić, Željko Predojević, Branko Topola i čovjek zvani Dado.
Egida 1
Stigao je jedan kamion i jedan čovjek iz prostorije broj I ponudio se da pomogne pri utovaru tijela. Ubrzo je kamion pun tijela otišao iz kruga logora. Dobrovoljac iz prostorije broj I rekao je da je u kamionu bilo 128 tijela
{/reg}
Dodaj ovaj članak u svoju omiljenu online zajednicu
RSS feed Comments
