Liberalni rasizam

Nove interpretacije sekularizma

Protivnici islama pretvaraju se da brane tekovine prosvjete i napretka. Ali, u stvarnosti oni propovijedaju mržnju prema različitom

Piše: Carolin Mencke

Objavljeno u sedmičnjaku “Die Zeit” od 25. 2. 2010.

Prijevod s njemačkog: Dizdarević Sejfuddin

Od afroameričke show zvijezde Berta Williamsa potječe rečenica: “Nije sramota biti crne boje kože. Ali, radi se o veoma otežavajućoj okolnosti.” Ovih dana vrijedi: nije sramota biti musliman u Evropi, ali to biti je veoma teško. Muslimani kao jedinke kao da i ne postoje. Kao jedinke su nevidljivi. Ne postoje kao ljudi koji su članovi u lokalnim fudbalskim klubovima, ili kojima je njihov posao kao bolničara važniji nego njihovo bosansko ili afganistansko porijeklo. U današnjem vremenu rijetko ćete se sresti sa muslimanima koji su učitelji ili bravari, koji vole ovu ili onu vrstu muzike, koji su članovi sindikata – ne da ih nema, nego ih javnost kao takve ne poima. Svakog muslimana na zemaljskog kugli ponaosob se tereti za sure u koje ne vjeruje, za ortodoksne učenjake koje ne poznaje, za nasilne teroriste koje ne odbacuje ili za režime u zemljama iz kojih je pobjegao. Muslimani se moraju distancirati od Ahmadinedžada u Iranu, od talibana u Afganistanu, od samoubilačkih napada i ubica iz časti. I kada to urade, niko im ne vjeruje jer se sve trpa u isti koš: islam i islamizam, vjera i ludilo, pobožnost i intolerancija, individua i kolektiv. Za usporedbu: u Njemačkoj se trenutno vodi diskusija zbog nasrtaja na djecu u katoličkim školama, ispituju se strukture koje su omogućile seksualno zlostavljanje djece. Ali niko ne očekuje od svih katolika na svijetu da se distanciraju od tih zlodjela. I nikome ne bi palo na pamet da od poznatog voditelja Haralda Schmidta, koji je katolik, traži da osudi djela isusovaca koje i ne poznaje. Ranije smo rasizmom nazivali pojavu pripisivanja određenih osobina cijelom kolektivu – danas, za razliku od toga, podle predrasude nazivamo “strahovima koji se moraju uzeti za ozbiljno”. Ono što ovaj novi rasizam čini tako elegantnim jeste to da se mržnja naspram muslimana ne artikulira kao mržnja naspram muslimana, nego se napadi uvijek umotavaju u odoru liberalizma i odbrane modernističkog društva. Vrijednosti jednog slobodarskog, simpatičnog i pluralističkog načina života navode se kao protutežnja islamu.

Test iz tolerancije {reg}

U međuvremenu je nastao čudan savez ateističkog feminizma i kršćanskog konzervatizma, koji zloupotrebljava hidžab kao projekcioni prostor za kritiku zbog zlostavljanja žena s jedne, a s druge strane kao fobijski strah od svega drugačijeg. Budete iznenađeni ko se sve ne bori za prava žena, i sumnja nije neosnovana da se kršenje prava žena otkrije tek kada ih muslimani čine – kao da nisu za osuditi ako ih čine nemuslimani. Pošto samo muslimani moraju polagati testove iz tolerancije kada žele da dobiju njemačko državljanstvo, time bivamo uskraćeni podacima koliko bi nemuslimanskih emigranata moralo vratiti njemački pasoš zbog nepoštivanja principa koje su uzimanjem ovdašnjeg državljanstva morali ispoštovati. Netolerantni i neliberali su uvijek samo drugi. I tako je u toku diskusija o islamu u Evropi koja se ne vodi samo na krajnjim desnim marginama društva nego je stigla i u građansku sredinu. Nevjerica naspram muslimana Evrope nije ekskluzivno pravo pripadnika desnonacionalističkih stranaka, kao što je Nick Griffin iz British National Party (BNP) iz Engleske koji traži izgon “neindigenih” Britanaca, ili Geert Wilders iz Holandije. Tim strankama pošlo je za rukom da politička sredina društva diskutira o temama koje diktira krajnja desnica: zabrana minareta u Švicarskoj, zabrana nikaba u Francuskoj, a u medijima se vode žustre debate o “islamskom porobljavanju Evrope”. Ali kakve veze ima ovaj pogled na islam sa Evropom? Šta nam kaže ova diskusija o nama nemuslimanima, kršćanima, jevrejima ili ateistima? Ako jedna manjina uspijeva da zbuni većinu – u kojoj mjeri je onda stabilan sopstveni identitet? Ako konflikti sa muslimanima imaju manje veze sa njima nego sa nama samima, onda bismo sebi trebali postaviti pitanje – šta su odlike evropske prosvjete, šta znače historijski procesi i principi: sekularizam, liberalizam i tolerancija, i šta oni zahtijevaju u ophođenju sa muslimanima? Prvobitno je “sekularizacija” označavala pravni akt oduzimanja materijalnih dobara od crkve. U širem smislu taj pojam označava potiskivanje crkvenih autoriteta iz sfere ovosvjetske vladavine. Sekularizacija ne dovodi u pitanje vjersku praksu, nego uspostavlja politički sistem koji je neovisan od crkvenih upliva – sekularizacija nije antireligiozna niti antiklerikalna. Individualna pobožnost i vidljivost vjerskih simbola u javnom životu nemaju veze s tim. Ko želi zabraniti nošenje hidžaba u školi ili gradnju minareta neka se ne poziva na sekularizaciju. Ovo je jedan od razloga zbog kojeg zagovarači zabrane hidžaba njega ne vide kao vjerski simbol nego ga proglašavaju simbolom ugnjetavanja. Isto kao što protivnici minareta u džamiji ne vide Božiju kuću nego je definiraju kao prostor za pripremu terorističkih akata. Zbog toga nije pitanje da li postoje muslimanke koje su prisiljene da nose hidžab – nego: šta ugnjetava? Da li je to samo komad platna? Ili su to patrijarhalne strukture koje ignoriraju autonomiju žene? Da li će zabrana hidžaba zaustaviti te strukture? Ili će ta odluka samo pojačati postojeći osjećaj nemoći jer će se u te strukture sada uvezati i država? Žena neće više nositi hidžab, ali da li će je to osloboditi iz struktura ugnjetavanja? Zar ne bi bio uspješniji metod emancipacije tih žena da mi se omogući obrazovanje i radno mjesto nego da im se zabrani vjerska nošnja? Kada bismo na neurednoj odjeći djeteta školskog uzrasta primijetili zapuštenost njegovog kućnog odgoja, vjerujemo li da bi naredba nošenja školske uniforme riješila problem? Racionalizam prosvjete i liberalni individualizam, na koji se kritičari islama veoma rado pozivaju, kao orijentaciju imaju autonomiju svakog ljudskog bića.

Evropski ideali

Prosvjeta i liberalizam staju u odbranu prava na samoopredjeljenje individue: crkva, pripadnost određenoj socijalnoj klasi i porijeklo ne smiju definirati moderni subjekt nego država mora da štiti autonomnu odluku svake jedinke društva. Ko se bori za zabranu hidžaba neka sebi postavi pitanje da li postoji mogućnost da se žena dobrovoljno odluči na nošnju istog. Liberalna država mora da štiti odluku muslimanke da nosi hidžab, isto tako kao i njezinu odluku da ga ne želi nositi. Ko se predstavlja kao borac za prava žena neka im onda obezbijedi mogućnost biranja po pitanju hidžaba, neka se zauzme za prava svih žena (bez obzira bile muslimanke ili ne). Zaostavština prosvjete znači zalagati se za mogućnost ispoljavanja individualnog koncepta sreće bez da se država smije miješati u takvo nešto. Zbog toga je sekularizacija bila usko povezana sa principom prava na vjeroispovijest. Politički sistem, zakoni zemlje, obrazovanje odvojeni su od utjecaja crkve, ali građanima treba biti omogućeno pravo da unutar ovog političkog uređenja imaju pravo na sopstveno ispoljavanje vjere i svjetonazor. Zaostavština prosvjete znači imati mogućnost odabrati put racionalnosti ili iracionalnosti, biti vjernik ili ateista znači imati slobodu vjerovanja u zagrobni život, ali i priznavati državu i slobodu vjeroispovijesti drugih. Samodeklarativna sloboda na vjeroispovijest koju de facto priznaje samo nasilni ateizam kao jedinu formu savremenosti, prestaje biti takvom. Sloboda na vjeroispovijest koja pod tim podrazumijeva samo kršćansku vjeru – također prestaje biti takvom. Tolerancija u praksi znači tolerirati ono šta prezirete ili što vas iritira. Naravno da ne trebamo smetnuti s uma kritiku na račun radikalnog fundamentalizma i nasilja, bez obzira potjecala ona od muslimana ili kršćana (ko je mišljenja da samo kod muslimana postoje vjerski motivirani kriminalci, neka se informira o kršćanskom bratstvu Sv. Pia ili o nasilnim protivnicima abortusa u SAD-u). Ali razlika između prosvjete i rasizma ogleda se u tome da se prva bori protiv diskriminirajuće prakse kao takve, dok druga to smatra nerazdvojivim identifikacionim biljegom kompletne zajednice. Opasnost za zaostavštinu prosvjete ne predstavljaju ljudi koji stoje van toga sistema – neprijatelji izvana, nego oni demagozi koji iz političkih i socijalnih pitanja prave vjerska i etnička. Rasizam i ksenofobija također su prijetnja evropskoj ideji – ne samo vjerski fanatizam i terorizam. Evropski ideali prosvjete, sekularizma, tolerancije i prava pojedinca u Evropi sve više padaju u zaborav.

Egida 1

Sekularizacija ne dovodi u pitanje vjersku praksu, nego uspostavlja politički sistem koji je neovisan od crkvenih upliva – sekularizacija nije antireligiozna niti antiklerikalna.

{/reg}

Dodaj ovaj članak u svoju omiljenu online zajednicu