Hutba

Tamo gdje su Bošnjaci većina vlada suživot i tolerancija, a gdje su manjina vlada zulum i diskriminacija

četvrtak, 28 Novembar 2013 u 19:06 sati

hqdefault

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate.

Vi njih volite, a oni vas ne vole, a vi vjerujete u sve Knjige. Kad vas sretnu, govore: "Vjerujemo!" – a čim se nađu nasamo, od srdžbe prema vama grizu vrhove prsta svojih. Reci: "Umrite od muke!" Allahu su, zaista, dobro poznate misli svačije. (Ali Imran, 118.-119.)

Ovih dana na bh. političkoj sceni, kao nikad do sada, odzvanjaju četničko-ustaški pokliči koji pozivaju na odcjepljenje, na rušenje države Bosne i Hercegovine i na formiranje ''srpske kneževine'' i ''hrvatske banovine'' na teritoriji suverene i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Iako su kontinuirani secesionistički pokliči veliko-srpskih i veliko-hrvatskih političkih jurišnika sve intenzivniji i bučniji, nažalost, bošnjačke političke vođe ne pridaju tome veliku pažnju i ne vide u tome posebnu prijetnju i opasnost u pogledu opstojnosti i stabilnosti države Bosne i Hercegovine.

Suština secesionističke politike srpsko-hrvatskih jastrebova

Mnogi bošnjački političari i intelektualci takvu retoriku ocjenjuju kao pucanj u prazno i nesuvislo laprdanje nekih srpsko-hrvatskih jastrebova. Na takav zaključak navode ih dva razloga: prvi je oslanjanje na Međunarodnu zajednicu koja ima mandat da sačuva teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine kroz implementaciju Dejtonskog sporazuma, a drugi je tumačenje te secesionističko-šovinističke retorike kao jeftine predizborne političke propagande.

To nam govori da bošnjačkoj naivnosti nema kraja i da smo mi, vjerovatno, jedini narod na zemaljskoj kugli koji više vjeruje nečijim riječima i obećanjima, makar to bile i riječi dokazanih dušmana, nego vlastitim očima i životnom iskustvu.

Upravo zbog toga u ovoj hutbi želimo, na osnovu povijesnih činjenica i naše stvarnosti, da ukažemo na to da fenomen secesionizma i petokolonaštva kod nemuslimana koji žive u državi sa većinskom muslimanskom populacijom, svejedno radilo se o šerijatskoj ili laičkoj državi, nije puki incident, već on ima duboku ideološku pozadinu i povijesni kontinuitet.

Ko ne uči iz povijesti osuđen je da je ponavlja

Povijest nam kazuje da se nemuslimanske manjine u islamskoj državi, svejedno o kojem periodu islamske vlasti se radilo, skoro nikada nisu integrirale i adaptirale u takvo okruženje i ambijent i najčešće su bile pravi rezervoar intriga, izdaje i petokolonaštva.

Naprimjer, kada su muslimani osvojili Španiju (Endelus), zatekli su tamo kršćanstko stanovništvo i određeni procenat jevreja, prema kojima se (s time se slaže većina muslimanskih i nemuslimanskih historičara), nisu odnosili kao osvajači i silnici koji su rušili sve pred sobom. Nisu napadali na njihovu čast, nisu im otimali i pljačkali imovinu, nisu ih prisiljavali da napuštaju svoju vjeru, već su im dali i zagarantirali sva prava i slobode. Islamska država Endelus svoj vrhunac doživjela je u vrijeme emevijskog vladara Abdurahmana ed-Dahila i njegovih nasljednika. Tada su kršćani postali manjina, jer je većina stanovništva dobrovoljno primila islam. Oni su živjeli sigurni u islamskoj državi i obnašali su mnoge važne funkcije na halifinom dvoru.

Međutim, bez obzira na sva prava i beneficije koje su uživali, španski kršćani nikada sebe nisu vidjeli dijelom islamske države, niti su kad osjetili ljubav ili bilo kakve simpatije prema toj državi i njenim vladarima. Umjesto toga oni su strpljivo čekali svoju priliku da sruše i unište tu državu i pomagali su i podržavali nastojanja kršćana izvan Endelusa da sruše islamsku vlast, bez obzira na to što je islamska Španija bila preteča evropske renesanse i sveopćeg naučnog i kulturnog preporoda i napretka. To su potvrdili mnogi kršćanski historičari poput američkog znastvenika i publiciste Bidala Aguera, koji je rekao: "Zvijezda kršćanske manjine u Španiji zasjala je po drugi put nakon raspada islamske države Endelus i podjele na državne zajednice. Tada je kršćanska manjina uspjela da uradi ogroman posao u korist kršćanske države i ona je pripremila put rekonkvisti."

Mnogi historičari navode da su kršćani odigrali značajnu ulogu u korist Tatara i njihovog rušenja islamskog hilafeta. Kršćanski predstavnici slali su pisma tatarskim vođama i podsticali ih na invaziju i okupaciju muslimanskih zemalja. Kada su Tatari 658. hidžretske godine osvojili Damask, oni su za namjesnika Damaska postavili čovjeka koji je veličao kršćanstvo. Neki od njih su posjetili Hulagu-kana sa posebnim darovima, a od njega su se vratili sa fermanom o posebnom statusu kršćana. Prilikom ulaska u Damask nosili su krst i veličali kršćanstvo, a psovali islam, govoreći: "Zavladala je ispravna vjera, vjera Mesihova!" I kako navode historičari, nosili su posude sa alkoholom i nisu prošli ni pored jednog mesdžida, a da ga nisu polili alkoholom kao i muslimane koji su se tu zatekli. Cilj im je bio da se Tatari što duže zadrže na tim teritorijama i da izbrišu svaki trag islama sa tih prostora iako su kršćani pod islamskom vlašću uživali sva prava.

Nahrani dušmanina da te ubije

Turci Osmanlije gledali su na kršćane u Turskoj kao na dio svoje države. Dali su im sva prava, uživali su potpunu zaštitu i obnašali različite funkcije u administraciji. Taj odnos prema kršćanima posebno je došao do izražaja u vrijeme sultana Mahmuda II (umro 1839./1255.h.g.) koji je u jednoj od svojih hutbi rekao sljedeće: "Ja ne želim da se muslimani, kršćani i jevreji razlikuju osim u džamijama, crkvama i sinagogama. Hoću da svi uživamo ista prava."

No, i pored toga, jevreji i kršćani, koji su živjeli u Osmanskoj državi, odigrali su veliku ulogu u rušenju Osmanskog carstva. Patrijarsi su održavali posebne veze sa Rusijom i ruskim carevima. Poznato je pismo patrijarha Grigorija u kojem je on ruskom caru potanko objašnjavao kako će najlakše srušiti Osmansku državu iznutra, skrečući mu posebnu pažnju na slabljenje vjerskog duha kod muslimana i prekidanje veze koja muslimane u Osmanskoj imperiji čini jedinstvenim, a to je vjera islam.

Jevrejska manjina odigrala je još goru ulogu u tom pogledu, a poznato je da su oni u toku inkvizicije u Španiji, bježeći pred krstaškim sabljama, našli jedino utočište u Osmanskoj imperiji kod sultana Sulejmana koji ih je velikodušno primio i dozvolio im da se nasele u Anadoliji. Uživali su sva prava i posebnu vrstu autonomije. Brzo su napredovali u trgovini i postali su vrlo bogati.

Njihovo spletkarenje i borba protiv islamske države doživjelo je kuliminaciju onda kada je pod vođstvom Sabataji Sevija (1626.-1679.) osnovan tzv. Sabatski pokret. Sevi se proglasio jevrejskim mesijom koji ima zadatak sve jevreje okupiti u Palestini. Zbog prijetnje pogubljenjem on je lažno primio islam i promijenio ime u Muhamed-efendi. Cilj osnivanja tog pokreta bio je rušenje Osmanske imperije iznutra. On je radio na rušenju islamskih vrijednosti, borio se za otkrivanje žena i za afirmaciju zapadno-kršćanskih vrijednosti. Pripadnici tog pokreta mnogo su pomogli snagama koje su se digle protiv sultana Abdul-Hamida i koje su kasnije, pod vođstvom Kemala Ataturka, ukinule Šerijat, a uspostavili sekularni sistem. Sabataj Savi je bio prvi koji je zagovarao okupljanje svih jevreja u Palestini, i on se slobodno može smatrati pretečom cionizma, jer je djelovao mnogo prije Teodora Hercla.

Pored povijesnih dokaza i činjenica, postoji također mnoštvo dokaza iz našeg vremena gdje se spomenuta teza o netoleranciji nemuslimanske manjine i neprihvatanju života u većinskoj muslimanskoj sredini i državi, jasno potvrđuje, poput Istočnog Timora, kojeg sačinjava nekoliko malih otoka, a koji je odvojen od Indonezije samo zato što na tom otoku žive kršćani (katolici) koji ne žele da budu u sastavu najmnogoljudnije muslimanske zemlje, Indonezije. Zatim, Kipar, Južni Sudan, BiH i dr.

Zulumu i zulumćarima je suđeno da budu poraženi

Sve ovo smo naveli kako bi ukazali na to, da nepriznavanje Bosne i Hercegovine od strane većine Srba i Hrvata koji u njoj žive i uživaju sva prava, nije incident, već povijesni kontinuitet i ideološka matrica po kojoj su radili njihovi preci i po kojoj su odgajali svoje mlade naraštaje.

Zato je besmislena tvrdnja bošnjačkih političara da je Dodikov nacionalizam i šovinizam samo posljedica njegovih političkih aspiracija i bolesne želje za vlašću. To je naobičnija laž i obmana. Ako je to samo politički trik, zašto se tom zapjenjenom nacionalisti ne suprotstave drugi srpski političari iz BiH, srpski intelektulaci i SPC? Pa, zato što se svi oni slažu s Dodikovom secesionističkom idejom i što su sve nabrojane instance bile i ostale generator nacionalizma, šovinizma, a zatim agresije i genocida nad Bošnjacima. I zato što je i sada, u miru, teritorija RS-a, posebno Podrinje, ta dolina šehida, ta ogromna masovna grobnica Bošnjaka, još uvijek prava ratna zona i opasan prostor za život, na kojoj se nad bošnjačkom manjinom vrše najgori oblici diskriminacije, oduzimaju im se elementarna ljudska prava, pravo na upotrebu vlastitog jezika u školama, pravo na vlastite škole, svakodnevno im srpski ekstremi i zločinci kamenuju džamije, napadaju i tuku vjernike koji idu u džamiju, ispisuju fašističke grafite, prijete, prave crkve u bošnjačkim dvorištima, i sve to čine pred očima Međunarodne zajednice u koju se uzdaju naši političari da će zaštititi naša prava i biti garant opstanka države Bosne i Hercegovine. Kao da ne znaju da je ista ta Međunarodna zajednica bila i garant sigurnosti za Bošnjake Srebrenice, pa su ih srpski zlikovci svirepo poklali. Dakle, i pored toga što su izvršili genocid nad Bošnjacima, Srbi u manjem bh. entitetu se ne kaju, već i u miru diskriminiraju i vrše nasilje nad bošnjačkom većinom.

To isto čine i Hrvati u onim mjestima gdje su oni većina iako su na državnom nivou i formalno i suštinski manjina. I tolerancija koja se tiče osnovnih ljudskih prava koja obuhvataju život, rad, slobodu kretanja, zaštitu imovine, slobodu vjere, posjedovanje, potpuno slobodnu popravku i izgradnju vjerskih objekata, školovanje, upotrebu svog jezika i običaja, školovanje u svojim školama, na svom jeziku, u potpunosti je prisutna samo u gradovima sa bošnjačkom većinom iako su Bošnjaci većina i na nivou cijele države. Samo u dijelu sa bošnjačkom većinom nema pritisaka niti pokušaja asimilacije i sve etničke skupine potpuno slobodno mogu upražnjavati svoju vjeru, jezik i običaje, jer je to sastavni dio našeg vjerovanja, kulture tolerancije, multietničnosti i suživota i razumijevanja patriotizma i ljubavi prema domovini.

Da nije tako ne bi u Hrvatskoj u, kako to Hrvati vole kazati, domovinskom ratu, učestvovalo 25.000 Bošnjaka, od čega je njih 1.180 dalo svoje živote za odbranu Hrvatske. Ali se i pored toga taj učinak minimizira i mnoštvo je Hrvata, da ne kažemo većina, koji Bošnjake u Hrvatskoj doživljavaju kao strance i građane drugog reda. Za razliku od bošnjačke manjine u Hrvatskoj, hrvatska manjina u Bosni i Hercegovini borila se protiv države Bosne i Hercegovine pristajući uz fašističko-secesionističku ideju Herceg-Bosne. I da paradoks bude veći, Bošnjaci kao većina u BiH, nagradili su hrvatsku veleizdaju tako što su izjednačili status hrvatskih agresorskih bojovnika sa statusom pripadnika Armije Bosne i Hercegovine i kao manjinu ih tretiraju i formalno i suštinski kao konstitutivni narod koji je u svemu ravnopravan sa većinskim bošnjačkim narodom. No, i pored toga oni opet nisu zadovoljni nego i dalje rade na rušenju i disoluciji Bosne i Hercegovine zajedno sa srpskim političarima. Jednostavno, oni ne prihvataju državu sa muslimanskom većinom, makar podjednako participirali u vlasti i makar ih to odvelo u stradanje.

Njihovo ponašanje i odnos prema muslimanima potvrđuje kur'ansku istinu s početka hutbe Vi njih volite, a oni vas ne vole, a vi vjerujete u sve Knjige, kao i ajet: Ni jevreji, ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu. Reci: "Allahov put je jedini Pravi put!" A ako bi se ti poveo sa željama njihovim, nakon objave koja ti dolazi, od Allaha te niko ne bi mogao zaštititi niti odbraniti. (El-Bekara, 120.)

Eto, to je istina na koju smo željeli ukazati u ovoj hutbi, a koju mi Bošnjaci uvijek moramo imati na umu, ali isto tako i poslati poruku usijanim secesionističkim srpsko-hrvatskim glavama da nas ne mogu zaplašiti i da znaju da smo mi odlučni braniti suverenitet i integritet države Bosne i Hercegovine u kojoj će vladati pravda i pravičnost i kojoj se nikome neće činiti nasilje, a da će njihova suluda ideja svakako izgubiti i propasti, jer zulumu i zulmćarima je suđeno da budu poraženi i poniženi.


 

buy zithromax without prescription

Facebook stranica

Kontakti

Redakcija
redakcija@saff.ba
tel/fax:+387 32 734901
+387 62 558128
+387 62 287412

Marketing
marketing@saff.ba

Donja Mahala bb 71300 Visoko
Bosnia and Herzegovina

Pretplata
pretplata@saff.ba

SAFF Pretplatnici



Prijava