Borba za opstanak

URBANA bošnjačka SELJADIJA

ponedjeljak, 20 Januar 2014 u 10:32 sati Kakvo je to bratstvo i jedinstvo, kakva je to multikultura, ako Zilha mora biti Silvana, Fahreta biti Brena, a Husein biti Mišo? To je ona američka „multikultura“ zbog koje je Majkl Džekson napravio nakazu od sebe, kako bi ličio na bjelca. To je rasistička „multikultura“.

SeljaciPiše: Fatmir Alispahić

Nigdje nema urbane kulture kao na selu i nigdje nema seljakluka i seljadije kao u gradu! Selo je sačuvalo red, rad, prirodni poredak i staložen govor, baš ono što podrazumijevamo kad mislimo na prefinjenost gradske sredine. Selo je sačuvalo i vjeru, svaku, a svaka je bolja od nikakve. Vjera je garancija da pojedinac ili sredina misle na kompas, kad hodaju. Grad je, u ime tržišnih i pomodarskih utrka sa većim gradovima, pogubio kriterije, pa mu je postalo važnije da liči na grad, nego da grad bude. U gradu su se nalegli provincijski štakori koji će na sve pristati samo da iz pamćenja izbrišu svoje seljačko porijeklo. Ovi seljoberi, koji su navukli gradska odijela, najveći su faktor trivijalizacije urbane kulture, jer nastupaju u ime kompleksa i čežnje da budu neko drugi, rođen na asfaltu, u tramvaju, ispod semafora, koji žmiga đah crveno, đah zeleno. Bošnjaci su najveće žrtve ovih promjena, jer decenijama žive u koloniziranom ambijentu, koji projektuje dominaciju srbovštine nad bosanštinom. Kako su do unazad jednog stoljeća bosanske urbane sredine bile dominantno naseljene Bošnjacima (a o čemu svjedoče, recimo, sevdalinke), i kako je srboslavenska država od 1918. naovamo srpske kmetove strateški naseljavala u grad, a iz grada iseljavala, ili u gradu minorizirala bošnjački faktor, tako se dogodilo da se u Bošnjaka silom odgoji kritična masa tzv. građanskih Bošnjaka koji vjeruju da između urbane kulture i odrođenosti od bošnjaštva i od islama stoji znak jednakosti. Direktno rečeno, ne može nešto biti gradsko ako je muslimansko, jer je muslimansko za sela, za Huse i Hase, a gradsko je za Gorane i Igore, Sanje i Vanje. Takvo uvjerenje je u bošnjačku kolektivnu svijest utisnula medijska produkcija Titove Jugoslavije, gdje i filmovi, i tv serije, i dječiji i omladinski časopisi, apsolutno nisu tretirali bošnjačke likove, izuzev, eventualno, u posprdnom ili marginalnom kontekstu. Jugoslavija je zavoljela sarajevski „new primitivs" zbog ismijavanja likova sa muslimanskim imenima, a ne zbog duhovitosti ovog subkulturnog pokreta. U osnovi te ljubavi je bila šovinistička potreba Srba i Hrvata da se smiju muslimanima. Smijali su se, vala, i Bošnjaci sami sebi, jer su prihvatili kolonizatorsku udicu - da oni nisu više ti primitivci, ti muslimani iz dijela Ive Andrića, iz pjesama i skečeva Emira Kusturice i Neleta Karajlića, pošto su već evoluirali ka nadjevanju „narodnih" imena svojoj djeci: Dino, Zlatko, Maja, itd. Nije se to Jugoslavija ismijavala, bre, savremenim Bošnjacima, već se smijala nazadnim Bošnjacima, što još nisu projeli krmetinu, ispekli rakiju i počeli slaviti srpske slave! A savremeni se Bošnjaci, sa Srbima i Hrvatima, zajedno razonode ismijavajući nane, nene, šamije i džamije. Kako, pobogu, da se Srbi i Hrvati ne smiju ničemu svome, kao što se Bošnjaci, eto, smiju svemu svome? – niko ne postavi ovo pitanje, ni jučer, ni danas. Mediji su čudo, i oni mogu proizvesti od crnog bijelo, i obratno, tako da u svjetlu tog uticaja treba razumjeti kako su Bošnjaci postali glavni seljoberi po gradovima, u kojima su nekad bili glavni građani.

Dževad vidio Dušku, a ja kravu

Ako shvatimo da je razvijanje kompleksa kod Bošnjaka strateški cilj velikosrba i velikohrvata, onda će nam biti jasno zašto na kadrovskim i medijskim ljestvicama kotiraju Bošnjaci koji se javno deklarišu kao otpadnici od vrijednosti bošnjačkog identiteta. Srpski bošnjačeros može biti regrutovan, najprije, iz seoske sredine, ali i iz sredine kojoj su decenije srbokomunističke vladavine isprale mozak i identitet. Kao da vidimo bošnjačerosovu priču... Odrastao na selu, čuvao krave, išao u mejtef, upisao medresu, jer je vidio kako se hodži na sijelima i prelima uvijek dadne batak, hodža se sluša, hodža se pazi, pa zašto ne bi i on bio hodža. Ali, za neke od njih sve ovo drugačije izgleda iz asfaltne perspektive, pogotovo, ove srbatorske. Zato su mnoge medreslije ulazak u svijet „multikulture", đe se druže sa Sašama i Sinišama, doživjele kao svoj najveći lični i porodični uspjeh. Malo je tih koji su selo, preko medrese, zamijenili za grad, i za urbane ublehe, ali njihov primjer je slikovit pa ga zato izdvajamo. Mnogo više je onih koji su to uspjeli preko srbokomunističke partije, uvijek raspoložene da regrutuje ljudske unfale. Ošacaju oni ambicioznog seljaka, pa mu dadnu kilu asfalta, a on njima kilu duše, i tako redom, sve dok ga ne usele u zgradu sa liftom. Podanik je rođen, jer ako iznevjeri sistem, valja mu se vratiti na selo, ponižen i zglajzan. A zašto bi, uostalom, izdao sistem, kad mu je taj sistem omogućio da lično i svojeručno živi u gradu.

Zamisli ti ovog našeg Dževada, portparola, kad sjedne naspram Duške Jurišić, pa u nju gleda k'o u Ajfelov toranj! Tolikačku čast malo je ko u njegovom selu imao da direkt sjedi spram Duške i njojzi nješta govori. E, sad, recimo, Dževad nikako ne može razumjeti da meni ova ili neka Duška ne znači ništa, da ne mogu biti fasciniran sjedenjem s Duškom, jer sam ja odrastao u gradu gdje je tih Dušaka (ovo je cool, o, yeah!) bilo na svakom koraku. Dževad, doduše, možda na selu nije imao gdje upoznati „djevojku iz grada", osim u pjesmi Šabana Šaulića, sa Radiona-Šabac, pa kad je vidio prvu Dušku u svom životu, to mu je bilo kao meni kad sam vidio kravu uživo. Možda sam imao desetak godina kada sam sa roditeljima otišao kod čika Vase i tete Dese u jedno srpsko selo. Moji su se pazili s ovim srpskim seljacima, godinama, pa i poslije rata. Kod njih sam prvi put u životu vidio kravu, i stvarno sam bio fasciniran veličinom ove hodajuće mljekare i čevabdžinice. Iz moje gradske vizure krava je bila pojam, kao što je iz Dževadove seoske vizure Duška pojam. Ali, Duška je i autoritet, za razliku od krave.

Druga vrsta bošnjačkih kompleksaša potiče iz grada, iz srbokomunističkih familija, kao lider Zlatko. Ta nesorta vjeruje u svoju jednakost sa Srbima, mada tu „jednakost" gradi na podaništvu, autodestrukciji, na kraju, na divljenju svemu što nije bošnjačko. Takvi ne znaju hodati bez beogradskog kompasa, njima je nezamislivo da postoje Bošnjaci koji Srbe gledaju u ravni očiju, a ne iz žablje perspektive. A s druge strane velikosrbi ne opraštaju tu vrstu komotnosti da ih neki Bošnjak gleda u ravni očiju, jer o sebi misle da su „nadnarod", nebeski narod" i sl., a tako su o sebi mislili i Hitlerovi Nijemci. Svaki Bošnjak koji se odigne više od žabe ima da od Srba i njihovih bošnjačkih podanika bude označen kao tzv. vehabija, radikal, fašista ili neka druga baja.

Ideološki pendrek s druge strane palice ima priču o tzv. urbanoj kulturi kojoj pripadaju najbolji bošnjački sinovi. Evo primjera... U jednom selu pored Lukavca rođen je jedan Nedžad, koji je sad univerzitetski profesor. Nedžad je bio i ostao rumen i zaobljen u licu, od čistog zraka, sira i kajmaka. Dugo je Nedžad hodao u štofanim pantolama, dok nije uhafizo kako se postaje građanin. Danas je Nedžadu skoro 60 godina, a prije koju godinu je istetovirao jednu ruku, probušio uho, rastavio se od žene i postao peder. Za ovog seljobera je postati peder bilo isto što i postati doktor nauka, jer je peder statusni, urbani simbol. Nedžad je sada cool!

Upravo na ovakvim „nedžadima" formirana je režimska bošnjačka elita, danas. Namjesto pederluka i preferiranja kerova nad insanima, jučer, u komunizmu, bili su neki drugi uvjeti podobnosti. Krmetina je evergreen svih vremena za podobnog Bošnjaka. No, važno je razumjeti kako su na mainstream (kako ova riječ opasno zvuči!) sceni uvijek bili Bošnjaci po tuđoj, a ne po svojoj mjeri. Njih nema mnogo, ali im režimska podrška daje snagu i legitimitet. Kad bi analizirali porodični background ovih tipova, njihovo porijeklo, put od tačke A do tačke B, vidjeli bismo da su ti seljoberi regrutovani iz iste kaljuže. A sada nam se nameću kao mjera tzv. urbane kulture, kao model kakav bi to moderan Bošnjak trebao biti.

Moram ovdje iznijeti i jednu ličnu impresiju... Posljednjih 10-15 godina vazda' mi je bilo smiješno kad me islamofobični mediji po Sarajevu, a evo vidim i po Beogradu i zapadnoj Hercegovini, trpaju u tzv. vehabijski kontekst, što sugerira da sam ili iz Gornje Maoče, ili neke slične zabiti, odakle sam poludivlji sišao u grad da uspostavljam islamsku republiku. Takvu sliku o meni stvaraju upravo likovi koji su iz seoskih ili prigradskih zabiti sišli u grad. A ja sam 80-tih godina kroz svoje vene propustio više rock'n'rola nego što će ga oni u životu na daljinu vidjeti! I ja sam u izvornom a ne u instant obliku, prije 20-30 godina, isfurao tu urbanu kulturu, u koju danas gledam odozgo, a ne odozdo. Jer, ja sam oslobođen čovjek. Zato mogu sa gađenjem da gledam na inicijativu da se Čika Miši napravi spomenik u Sarajevu, jer Husein Hasani (što je pravo Čika Mišino ime) nema prava na spomenik, pošto je Albanac, i pošto njegovo muslimansko ime ne služi na čast multietničkom Sarajevu. A ime čika Miše služi. Fuuuuuuuuuuuuuj!

Seljačka posla

Ovaj tekst bi izgledao drugačije da mi prof. Fahira Fejzić nije ispred nosa odnijela temu i napisala briljantan esej po naslovom „Kako da vuci budu siti i janjci na broju". I nije mi žao, jer je tekst odličan, pravi praznik za čitanje. Do kosti je ogoljena ta ublehaška multikultura Sarajeva, u kojoj je Husein Hasani samo čistač cipela, ali je kao Čika Mišo – legenda Sarajeva. Ivo Komšić, gradonačelnik Sarajeva, čak je izvalio kako je – „Čika Mišo bio gradonačelnik Sarajeva". Husein Hasani nikada ne bi bio čašćen takvim posthumnim emocijama, jer je Husein, jer je Hasani. A ta incijativa da se Čika Miši podigne spomenik upravo dolazi iz bošnjačke tzv. urbane kulture, koja hoće da dokazuje kako Sarajevo nije muslimanski grad, već je u tom Sarajevu bio i Čika Mišo. Savršen je rukopis Svevišnjeg! Urbanim ublehašima u kost se vratila njihova hipokrizija. Konkretno: Ako cijene Huseina Hasanija kao čovjeka, onda nek podignu spomenik Huseinu Hasaniju. Ako, pak, neće da podignu spomenik Huseinu Hasaniju, onda zači da cijene samo njegov nadimak, Čika Mišo, a čime svjedoče da su islamofobi, mrzitelji muslimana, a time i mrzitelji sarajevske mutlikulturalnosti. U ovoj tački vraćamo se na početak priče, tamo gdje velikosrpski i velikohrvatski pobratimi kroje isprepadanog Bošnjaka, udaljenog od islama, ubijeđenog da se mora biti neko drugi kako bi se živjelo bez poniženja. To je stvar tržišta, na kome svakakve ponude ima. Ko će se od Bošnjaka prepustiti prostituciji, u ime kadrovskog napredovanja, u ime liječenja svojih seljačkih ili drugih nametnutih kompleksa, stvar je mentalne i moralne japije. Tržištu bošnjačke prostitucije pogoduje kompletan državni i društveni sistem koji tu prostituciju veliča kao mjeru bošnjačkog napredovanja i otvaranja prema bosanskim imperativima i prema Evropi. A kako konkretno izgleda jedna epizoda jednog bošnjačerosa, upravo pokazuje ova situacija sa rahmetli Huseinom Hasanijem, koji je postao predmet diskriminacije, u ime multikulture, u kojoj on kao Mišo ima veća prava od sebe kao Huseina. Možda je to još davno spoznao Husein Hasani kada je smislio ili prihvatio nemuslimansko ime Mišo za svoj nadimak. Znala je to pjevačica Zilha Bajraktarević kada se prozvala Silvanom, a kada je nabacila i prezime Armenulić, više nije bilo traga muslimanskom porijeklu. Znala je to i Fahreta Jahić kada si je predjenula ime u Brena, da bi u crkvi postala i Jelena, kažu. Decenijama traje to ubjeđivanje Bošnjaka da će biti ravnopravniji izvan svoga identiteta. U vrijeme komunizma činilo se to u ime tzv. bratstva-jedinstva, a u dejtonsko vrijeme čini se to u ime multikulture. Kakvo je to bratstvo i jedinstvo, kakva je to multikultura, ako Zilha mora biti Silvana, Fahreta biti Brena, a Husein biti Mišo? To je ona američka „multikultura" zbog koje je Majkl Džekson napravio nakazu od sebe, kako bi ličio na bjelca. To je rasistička „multikultura". To je ova beogradska „multikultura" u kojoj Bošnjaci od sebe prave Miše kako bi ličili na Srbe. Seljačka su to posla.


 

Aktuelno


buy zithromax without prescriptionbuy lisinopril hydrochlorothiazide onlinewhere to buy aciclovir tabletsbuy ventolin inhaler online usacan i buy synthroid online

Facebook stranica

Kontakti

Redakcija
redakcija@saff.ba
tel/fax:+387 32 734901
+387 62 558128
+387 62 287412

Marketing
marketing@saff.ba

Donja Mahala bb 71300 Visoko
Bosnia and Herzegovina

Pretplata
pretplata@saff.ba

SAFF Pretplatnici



Prijava