Srbovanje i bošnjačka šutnja

Piše: Semir Imamović

U razmaku od desetak dana predsjednik Srbije Boris Tadić je dva puta obilazio našu državu i po našoj državi otvarao što željezničke pruge, što mostove. Tako se ni Adolf Hitler nije poigravao s okupiranim zemljama, bestidno pokazujući da je osvojeno – prisvojeno. Kakav je to predsjednik Srbije, i kakva je to država Srbija, ako mu je preče hodati po Bosni i Hercegovini, nego gledati svoja posla? Ali, srbijanska su se posla svela na ubrzano označavanje okupiranih teritorija, sa kojih su velikosrpskim genocidom pobijeni i protjerani Bošnjaci. Već čitavo punoljetstvo, od 1992. godine, traje velikosrpsko svjedočenje moralne i humanističke nakaznosti, taj svesrpski konsenzus da je normalno poubijati desetine hiljada nedužnih ljudi, oteti njihovu imovinu, ući u njihove kuće, spavati u njihovim posteljinama, jesti iz njihovih tanjura, gledati kroz njihove prozore. Ima u tome nečeg animalnog, što čine životinje i što nije svojstveno ljudima koji bi trebali da svoju moralnost i normalnost određuju spram bogobojaznosti. U entitetu kojeg su ustanovili Radovan Karadžić i Ratko Mladić danas u bošnjačkim kućama žive, i po bošnjačkim se avlijama kreću, desetine hiljada Srba, za koje je nacionalna vrlina to od čega bi normalan čovjek bježao.

Zamislimo kolika količina grijeha živi nad srpskim narodom, nesposobnim i nespremnim da nauči abecedu morala: ne ubij, ne ukradi, ne povrijedi... Isključiva mogućnost srpskog očišćenja bila bi u samoukidanju Republike Srpske i vječnom pokajanju prema Bošnjacima, i to takvom pokajanju kojim bi Bošnjacima omogućio život bez trunke straha i srkleta. Ali, to se neće dogoditi, jer ni duhovni ni politički autoriteti u Srba ne razumiju da su ogrezli u zločinu, a da je biti u zločinu nešto ružno i ukleto. Za njih je zločin lijep, duhovno inspirativan i poželjan. Stoga je normalno da predsjednik Srbije - te genocidne države - svako malo dolazi u Bosnu i Hercegovinu, u njen okupirani dio, da se...